Nedavno je u više vojvođanskih gradova u Vojvodini predstavljen zbornik radova »Zatvoreno–otvoreno: društveni i kulturni kontekst u Vojvodini 2000.–2013.« u izdanju Centra za interkulturnu komunikaciju. Jedna od središnjih tema kojom se autori tekstova u zborniku bave jest interkulturalnost. O toj temi, sagledanoj u kontekstu vojvojvođanskih prilika, razgovarali smo s Aleksandrom Đurić Bosnić, urednicom navedenog zbornika te ujedno i urednicom znanstvenog časopisa »Interkulturalnost«.
HR: U najkraćem, što je interkulturalnost po vašem mišljenju, i kako bi trebala izgledati u vojvođanskoj praksi? U čemu vidite dobrobiti interkulturalnosti po građanke i građane Vojvodine?
Zajednički imenitelj aktualnih definicija pojma interkulturalnosti upućuje na definiranje pojmova interkulturalno razumijevanje, interkulturalna suočavanja, interkulturalne okolnosti, procesi, stanja, mogućnosti prožimanja, utjecaja i prepoznavanja, kulturni kontakti lišeni nesporazuma i konflikata. Teorijska određenja pojma interkulturalnosti često ukazuju na važenje njegovog semantičkog okvira: u ovom kontekstu prefiks »inter« viđen je kao indikator susretanja i suživota kultura kao varijeteta koji uvijek podrazumijevaju i znanje o samome sebi i razumijevanje alteriteta. Ukoliko, dakle, prihvatimo formulaciju po kojoj je interkulturalna komunikacija kadra otvoriti novi prostor, a interkulturalna kompetencija znači sposobnost da se taj novi među-prostor kreira putem otvorenosti, empatije i tolerancije, onda se i misija interkulturalnosti ukazuje kao kreativni angažman, kao kontinuirana akcija u smislu podešenosti za poništavanje zatvorenosti i konačnosti stigmatizirajućih banalnosti i zadatih obrazaca, kao podešenosti za prepoznavanje mentalnih megalopolisa u nama i oko nas, kao prepoznavanje i uvijek uzbudljivo otkrivanje novog, u nama i – drugome.
Davor Bašić Palković
Opširnije u tiskanom izdanju
