Glumačku legendu bivše i sadašnje Jugoslavije, Ljubišu Samardžića, ne treba predstavljati. Nabrajati sve njegove uloge ravno je traženju »igle u plastu sijena«. No, okušao se i kao redatelj. Njegov prvi film »Nebeska udica« bio je priča o bombardiranju SRJ 1999. godine, a posljednje ostvarenje »Ledina« priča je o mješovitom braku Hrvatice i Srbina. Na razgovor za Hrvatsku riječ pristao je s osobitim zadovoljstvom.
4»Ledina« se već neko vrijeme prikazuje u našim kinima. U Berlinu je film jako lijepo primljen. Jeste li zadovoljni reakcijama ovdašnje publike?
Očekivao sam »podvodne grebene«jer ne živimo u simetričnom već kaotičnom vremenu i društvu. Nazire se svjetlost iza ugla, ali dok ona dođe, sav »prljav veš« prethodne politike, izaći će, nadam se, na vidjelo. Publika je ovacijama propratila film u Berlinu, dobio je veliki publicitet, ali i brojne pozive za festivale u svijetu. Moram priznati, da su i novosadska i beogradska premijera bile također fascinantno primljene. Nažalost, put ka gledaocima zaustavila je nenadana i nemila smrt premijera Đindjića.
4Probili ste led. Ovo je prva koprodukcija Srbije i Hrvatske posle nemilih dešavanja proteklih godina. Priča je ljudska i ljubavna. Kako gledate na pokušaje da se cijeli projekat ispolitizira. Kako gledate na napade Matije Dedića?
Moj film nije politički, on je intimistička ljubavna storija o miješanom braku: Hrvatici i Srbinu u kojoj dijete najviše trpi i ispašta. Sve dok neki ljudi i na jednoj i na drugoj strani traže »dlaku u jajetu«, sve dok je u njihovim glavama nepopustljivost, netrpeljovost, otpor svemu što pripada spajanju, povezivanju, suradnji, neće biti dobro ni jednima ni drugima. I iznenađen sam,da mladi Dedić iskazuje političku netrpeljivost i to on koga je Beograd dočekao kako valja, i sve dok pokušava prebaciti na planu politike, neće njemu valjati. Na prijedlog mog kopartnera iz Zagreba, ja sam prihvatio da on piše muziku! Povjerovao sam, kako sam činio mnogo puta u okviru svoje produkcije, da posao povjerim debitantima i mladima. Očekivao sam da je razumio što želim! A nisam mnogo želio, da mi napiše muziku sličnu muzici u filmu »Paklena pomorandža«, klasiku na moderan način. Predložio sam da to bude Dvoržakov E mol i Slovenske igre. On mi je napravio sasvim drugu »tešku«i neprihvatljivu muziku. Pošto nije bilo vremena da ga čekam da se vrati iz Dubrovnika, u kome je sa porodicom bio od 24. prosinca prošle godine do 9. siječnja ove, odlučio sam ga promijeniti i povjeriti komponiranje, također debitantu koji je bio bliži mojim zahtjevima. I tu je kraj priče. Očinski mu savjetujem da se kvalitetom i poštenjem bori ka visovima, kako su to činili njegovi poznati roditelji.
4U nekoliko navrata ste isticali da su ljudi iz Gral filma i Dubrovčani bili izuzetno predusretljivi. Kakva su vam iskustva sa snimanja u Hrvatskoj?
Gdje god smo snimali, koga god smo sretali, odisalo je prisnošću i dobronamjernošću. Osoblje hotela »Ekscelzior«, gdje sam ranijih godina sa svojom porodicom odsjedao, činilo je sve da nas na njihov, svojstven način ugosti.
4Hoće li film biti prikazan i u Hrvatskoj?
Hoće zasigurno. Kako me obavještava moj kopartner iz Zagreba, još uvijek se čeka stav i materijalna pomoć ovom filmu koji na poseban način vezuje stvaraoce dveju susjednih zemalja. Nadam se da će film sudjelovati i u Puli i Motovunu.
4Na kom projektu trenutno radite?
Tražim temu iz Vojvodine koja je rasadnik tematskih cjelina i uzbuđenja. Imam dojam da sam na tragu sjajnoj priči, ali o tom potom.
4Planirate li uskoro još neku sličnu koprodukciju i možete li uporediti situaciju u srpskoj i hrvatskoj kinematografiji?
Povezivanje jednih i drugih olakšava materijalni položaj svakog filma. Mali broj vaših čitalaca zna, da Vijeće Europe ima komisiju Euroimage, koja materijalno pomože male kinematografije, njene članice. Pošto je Hrvatska već član, a od neki dan i Srbija i Crna Gora, eto većih materijalnih mogućnosti za bratskim, iskrenim stvaralačkim zagrljajem!
