Donošenje odluke o ulasku ili izlasku iz određene koalicije nije puka tehnička stvar. Koalicije se teorijski dijele na programske – udruživanje programski bliskih stranaka, i tehničke - između programski različitih stranaka, ali koje imaju jedan ili više zajedničkih ciljeva.
Svaka koalicija za svaku stranku koja je sklapa uvijek donosi neizvjesnost – što se dobiva, a što možda gubi ulaskom u nju ili izlaskom iz nje. Dobici na koje stranke obično računaju, kada ulaze u koaliciju, najčešće su kratkoročni – osvajanje zastupničkih mandata, ulazak u vlast, ministarska mjesta, različite funkcije i financije, a mogući gubici su u principu dugoročni i odnose se na gubljenje identiteta stranke ili stranačkih pristaša i birača na nekim budućim izborima.
Nova koalicija u Subotici, koju čine Savez vojvođanskih Mađara, Srpska napredna stranka, Socijalistička partija Srbije i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, čini se, upravo je DSHV-u donijela i najviše neizvjesnosti. Što su dobili, a što će možda izgubiti? Koalicija s DS-om time nije raskinuta na drugim razinama (gdje su na listi okupljenoj oko DS-a i zastupnici iz redova ove stranke), ali jest na razini Subotice. Višegodišnje koaliranje s ovom (u to vrijeme najjačom i vladajućom) programski bliskom strankom značilo je za DSHV redovito financiranje i sudjelovanje u vlasti. Nova koalicija u kojoj su i stranke koje su bile vladajuće u vrijeme ratova devedesetih godina ponovno je »izbacila« DSHV na čistinu. Više nije moguće skrivati se iza demokratskog kišobrana, mora se objasniti stranačkim aktivistima i potencijalnilim biračima što nova koalicija znači.
U novoj koaliciji postoji programska bliskost s nekadašnjim partnerom SVM-om (što koaliranje čini prihvatljivijim), međutim, odnos sa Srpskom naprednom strankom je daleko složeniji. Iako se ideološki jaz možda i smanjuje okretanjem naprednjaka europskim integracijama i reformama, prošlost ove stranke, ali i neki noviji potezi predsjednika Srbije, osnivača i prvog predsjednika ove stranke, zasigurno odbijaju stranačke pristaše i birače DSHV-a. Stari strahovi i sjećanja na devedesete ponovno su se probudili.
Međutim, vremena su se promijenila, a uljuljkani u »demokratskom« zagrljaju, jesu li birači, stranački aktivisti i vodstvo to primijetili? Je li stranački vrh pripremio svoje stranačke pristaše i glasače za »novo doba« u političkom životu? Iskustvo govori kako programska bliskost stranaka može dovesti do konkurencije među strankama u koaliciji u odnosu na birače zato jer im je biračko tijelo na koje ciljaju isto, što je upravo slučaj s koalicijom DSHV-a i DS-a. Iskustvo govori i kako se, paradoksalno, stabilniji savezi mogu ostvariti između ideološki udaljenih stranaka. Ali i onda je to prije svega važno za stranačke ljude i njihove kratkoročne interese. Ali, još uvijek ostaje otvoreno pitanje – kako će na to gledati pristaše i birači? Mogu li se istodobno zadovoljiti stranački interesi i zadržati birači? Može li se u isto vrijeme biti miljenik »dvora« i omiljen u narodu? Da bi se to ostvarilo potrebno je da i birači vide svoj interes u sklapanju koalicija s nekada najžešćim političkim (pa i više od toga) protivnicima. Teška je to igra. Ali možda donosi i nešto pozitivnoga. A to je nužnost artikulacije vlastititih ciljeva i nove politike u novim okolnostima, čega je do sada manjkalo.
J. D.
