Žušana Serenčeš, novinarka i medijska analitičarka iz Novoga Sada novinarstvom se bavi više od 30 godina. Radila je i surađivala s mnogim značajnim medijima. Posljednjih godina bavi se analizama medija i medijske situacije u Vojvodini i Srbiji, pa je prava sugovornica za priču o situaciji u medijima danas, manjinskim medijima, medijskim zakonima, p.
Reći će da se u društvu takozvano manjinsko pitanje i ostvarivanje garantiranih manjinskih prava pretežito shvaća kao pitanje manjina, a ne kao prevashodno pitanje većine. To onda često i rađa onu predodžbu o, s jedne strane, manjinama koje stalno nešto traže i zahtijevaju u smislu ostvarivanja njihovih prava i, s druge strane, o većini koja im to osigurava ili ne, a sve bez suštinske međusobne komunikacije.
HR: O etničkim zajednicama uglavnom se izvještava kada su u pitanju neke veće manifestacije ili kada se desi neki incident. Koliko takvoj slici doprinosi i samozatvorenost etničkih zajednica?
To je, nažalost, logična posljedica prevladavajućeg shvaćanja manjinskog pitanja kao neke vrste političke korektnosti, bez suštinske i postojane radoznalosti za druge i za kulturu drugih, ili, pak, svođenja pitanja međuetničkih odnosa na neko sigurnosno pitanje. Onda se periodično zbrajaju međuetnički incidenti, tuče i pljuske, pa ako statistike pokažu da je njihov broj manji, onda političari zaključe kako su međunacionalni odnosi stabilni. Ne mislim, naravno, da i te statistike ne mogu biti indikatori o procesima koji se zbivaju u dubini društva, ali svakako da oni ne mogu biti ni izbliza dovoljni pokazatelji o stanju međuetničkih odnosa. Takvu simplificiranu sliku onda prenose mediji i ovakvim svojim načinom izvještavanja dalje generiraju takvu stvarnost. Priča je to, pretežito, o medijskoj refleksiji na relaciji većina – manjina, ali mislim da se ona također tiče i samorefleksije, odnosa manjina – većina, ili manjina – druga manjina. Na taj način onda i dobivamo promociju jednog te istog kulturnog modela.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
