Do početka 90-ih godina Manda Prišing, po struci elektroinženjerka, radila je kao projektantica u poduzeću »Rade Končar« u Somboru i kao i svaka majka i supruga skrbila o obitelji. No, onda se promijenilo sve. Dok je većina ljudi mirno gledala rat, ubijanje, nacionalističku histeriju, Manda je znala kako sve to ne može mirno promatrati već da mora nešto poduzeti. I tako je počelo njeno aktivno angažiranje u mirovnim procesima. Zahvaljujući i njenom angažiranju Sombor je 20 godina dobivao pomoć od švicarske organizacije »Općine zajedno«, gotovo tisuću mladih iz Sombora prošlo je kroz mirovne kampove i interkulturalnu razmjenu...
HR: Da se prisjetimo tih 90-ih i početka vašeg angažiranja u vremenu kada na mirovne aktiviste nisu blagonaklono gledali ni službena politika ni ekstremne skupine, kojih je bilo i u Somboru.
Kada je počeo rat za mene je bilo nezamislivo samo promatrati što se događa. Mislila sam kako svaki odgovoran čovjek mora na to reagirati. Što uraditi u takvoj situaciji kada vidiš da je velika nepravda, da se sve urušava, a pri tome ovdje prolaze vojske, tenkovi. Na nesreću ili sreću, imala sam školsku prijateljicu u Osijeku. Jest, bile smo mi prijateljice, ali je tek taj rat pokazao koliko smo jedna drugoj važne. Nismo htjele dopustiti da nas razdvoje politika, naši predsjednici, i počele smo se sretati u Mađarskoj u Baji. Bilo je to proljeće 1992. godine. Počele smo nas dvije, ali krug prijatelja na susretima sve se više širio. Posljednja subota u mjesecu je bila naša i to nas je držalo. Nije bilo ni malo lako prijeći granicu, jer nekada se i po 11 sati čekalo u koloni. Dogodila se jedna subota da moja prijateljica nije mogla doći iz Osijeka i ja sam te posljednje subote u listopadu 1992. odlučila poći u Osijek. Bio je to put autobusom od Sombora do Baje, zatim do Pečuha, Harkanja, pa do Osijeka, da bi navečer stigla u zamračeni grad. To je u mom mirovnom radu, pa rekla bih i u mom životu, jako bitan datum i pothvat.
Z.V.
Opširnije u tiskanom izdanju
