Otužne perspektive
Ovaj je tjedan u Srbiji obilježen različitim programima u povodu desete godišnjice ubojstva Zorana Đinđića – održavani su skupovi, pravljene emisije, dijeljene knjige napisane o njegovu životu... Đinđić je bio na čelu prve demokratske vlade formirane poslije 5. listopada 2000. i parlamentarnih izbora u prosincu iste godine. Ubijen je 12. ožujka 2013. Nakon 5. listopada godinama se govorilo kako se u Srbiji dogodila »revolucija«. No, nakon iskustva »demokratske vlasti« posljednjih se godina mit o 5. listopadu jednostavno istopio. Više nitko ne govori o petolistopadskoj revoluciji, već samo o korupciji političara i stranačkom upošljavanju te siromaštvu i besperspektivnosti svih ostalih. U tom je kontekstu i »šetnja za čovjeka koji je trčao« (naslov Večernjih novosti) njegovih nekadašnjih stranačkih kolega i nasljednika djelovala za pojedine sugovornike emisija posvećenih Đinđiću neiskreno, licemjerno, estradno...
Deset godina nakon ubojstva Đinđića o tom se desetljeću govori kao o izgubljenom desetljeću za cijelu Srbiju. Sad kad je mit o 5. listopadu napušten, tema je treba li stvarati mit o Đinđiću i njegovoj politici i voditi rasprave ima li ili nema Đinđić nasljednika. Otužno.
Za sve Đinđićeve poštovatelje, bilo da su bili ili ne u koloni sjećanja, jedini bi pravi potez bio bi da se riješi slučaj njegova ubojstva. Da se konačno razotkrije tko su pravi inspiratori i ubojice premijera i zašto do sada nisu kažnjeni. A glede njegovih nasljednika čini se kako je puno onih koji su bukvalno shvatili njegovu, često citiranu i vulgarno tumačenu rečenicu da onaj koji traga za moralom treba ići u crkvu. Politika bez morala, pokazalo se, urušava se sama po sebi, a društvo u kojem vladaju političari bez morala nema perspektivu.
J. D.
