Šima Gertner jedan je od poljoprivrednika koji stalno unapređuje i proširuje svoje gazdinstvo. Ništa se od toga nije dogodilo preko noći, već je rezultat višegodišnjeg napornog i predanog rada. Samo tako mogu se ostvarivati rekordni prinosi i ići u korak s novim zahtjevima suvremene proizvodnje. O tome smo razgovarali s njim.
HR: Na salašu u Gradini vaša obitelj živi dugo i poljoprivreda je tradicija u vašoj obitelji. Jeste li bili u dvojbi ostati na zemlji ili ne, jer bilo je godina kada su ljudi bukvalno bježali od zemlje, sa salaša, odlazili u gradove, selili u solitere, zapošljavali se u tvornice?
Da ne idem daleko unazad, poljoprivredom su se bavili moj djed, otac, prije nekih 35 godina taj posao sam ja nastavio, a sada i moji sinovi. Kada sam odluèio ostati na zemlji bilo je sramota i reći da si seljak, da si sa salaša. Danas je druga priča. Mnogi su ljudi ostali bez posla, jer su tvornice zatvorene. Na zemlji je drugačije, može se živjeti, ali se mora puno i raditi. To bi mogao biti primjer i za sve drugo, da bi imao moraš naporno raditi. Posebno mi je drago što su u poljoprivredi ostali i moji sinovi, koji sada imaju svoje obitelji.
HR: Kada biste napravili usporedbu između vremena kada su zemlju obrađivali vaš otac i djed i ovoga danas, koje bi to bile najveće razlike?
Bilo je teško tada raditi zemlju, jer se zemlja obrađivala ručno i konjima. Ali tada se od maksimuma zemlje, a to je 18 jutara, i dviju krava moglo solidno živjeti. Danas treba barem deset puta više zemje. Zemlja je nekada bila jeftina i cijena je bila oko 800 tadašnjih maraka za jutro, sada za to isto jutro treba 6.000 eura. Ako bismo to usporeðivali recimo s cijenom žita, sada je jutro zemlje i do pet vagona žita, ako je dobra cijena žita onda tri vagona, a nekada je za kupiti jutro zemlje bio dosta vagon i pol do dva vagona žita. Mislim kako je prijelom bio prije nekih 15 godina. Nažalost, mnoge do tada dobrostojeæe obitelji nisu to shvatile, nisu se snašle u toj situaciji i vremenom su zaostajali.
Z. V.
Opširnije u tisaknom izdanju
