Vlč. Josip Štefković rođen je u Subotici 17. srpnja 1976. godine. Pohađao je biskupijsku klasičnu gimnaziju u Subotici, a studij teologije završio je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2002. godine u subotičkoj katedrali-bazilici svete Terezije Avilske. U njoj je 7. srpnja iste godine proslavio i mladu misu. Najprije je kao župni vikar službovao dvije godine u Adi, a potom dvije godine u Novom Sadu. Subotički biskup dr. Ivan Penzes imenovao ga je 10. srpnja 2006. župnikom župe sv. Pavla u Baču te upraviteljem župa Plavna, Bačko Novo Selo, Tovariševo i Deronje.
U vremenu došašća, priprave za skori blagdan Božića, i u iščekivanju dolaska Betlehemskog svjetla u plavanjsku crkvu, razgovaramo s ovim vrlo agilnim i angažiranim svećenikom o njegovu pastoralnom djelovanju te poteškoćama s kojima se susreće u svom odgovornom radu u pet mjesta bačkoga dekanata.
HR: Svoju prvu svetu misu u Plavni slavili ste u nedjelju, 6. kolovoza 2006., na Preobraženje Gospodnje. Što nam možete kazati o svojim prvim dojmovima i susretu s novim župljanima nakon više od šest godina provedenih u ovome kraju?
Za svećeničko je ređenje, između ostalog, karakteristično obećanje poštovanja i poslušnosti mjesnom biskupu i njegovim nasljednicima. U tome sam duhu uvijek prihvaćao biskupove odluke. Tako sam najprije službovao u velikoj župi mađarskog govornog područja od nekih 10.000 rimokatolika – u Adi. Potom sam premješten u veliki grad i župu u Novom Sadu. Na oba mjesta sam bio župni vikar. Tamo sam stjecao prva iskustva u svom svećeničkom radu uz starije i iskusnije svećenike koji su mi bili župnici. U župama koje su mi sada povjerene, pak, najprije sam bio upravitelj, a potom i župnik. To je s jedne strane radost za mladog čovjeka, biti samostalan u svome radu, ali s time ujedno dolaze veća odgovornost i briga. Znači, radosno sam prije više od 6 godina došao iz Novog Sada u Bač. Puno toga se otada dogodilo. Jednako tako, još puno bi toga trebalo učiniti. Svjestan sam kako nema nikakvog instant rješenja te da su najvažniji ustrajnost i kontinuitet. Tako se dolazi do pravih i trajnijih rezultata. Mogu reći kako su mi župljani dobri, gostoljubivi i veseli ljudi. Ali, morat ću naći način bolje im posvijestiti kako Crkva nije samo svećenik te tako crkveni poslovi nisu samo svećenički poslovi. Crkva smo svi mi. Svi imamo odgovornost, kako za širenje vjere i očuvanje njezina ugleda, tako i za crkvene objekte koji su naša zajednička briga.
Zvonimir Pelajić
Opširnije u tiskanom izdanju
