Ruralni i lokalni razvoj jedno je od područja u kojima je godinama aktivna neovisna Konzultantska kuća SEEDEV. Sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu, tvrtka posluje u jugoistočnoj Europi i pomaže lokalnim vlastima definirati strategije za ruralni razvoj. Srbija je pokraj BiH i Albanije europska zemlja s najvećim postotkom stanovništva koje živi u ruralnim područjima, no u kolikoj se mjeri kod nas ruralni prostor prepoznaje kao prirodni kapital i razvojni potencijal, za »Hrvatsku riječ« govori konzultantica u SEEDEV-u i bivša ministrica poljoprivrede dr. sci. Ivana Dulić-Marković.
HR: Na koji je način ruralni prostor prirodni kapital i razvojni potencijal, i u kolikoj se mjeri to prepoznaje?
Srbija je, pokraj BiH i Albanije, europska zemlja s najvećim postotkom stanovništva koje živi u ruralnim područjima. Te tri zemje su, po mnogo čemu, na začelju ekonomskog razvoja u Europi. Logično je onda postaviti pitanje postoji li možda jasna korelacija između ruralnosti i ekonomskog razvoja. Izvješće o svjetskom razvoju iz 2009. identificira tri osnovna elementa razvoja vezanih uz geografske odrednice: gustinu populacije, mobilnost ljudi i njihovu integriranost. Tamo gdje nema ljudi nema niti razvoja, a tamo gdje ima ljudi, ima i razvoja zasnovanog na gospodarstvu. Primjera je bezbroj, a najpoznatiji jesu koncentracija ljudi u Kini, Jugoistočnoj Aziji, Japanu (u Tokiju živi 35 milijuna od ukupno 120 milijuna stanovnika Japana i to samo na 4 posto ukupnog teritorija), istočna i zapadna obala SAD-a i sl. Područje Beograda je gospodarski najrazvijeniji dio Srbije u svakom pogledu. To je potpuno logično jer ne samo da bez ljudi nema ni resursa za proizvodnju, nego isto tako nema niti potrošnje, pa se nikome ne isplati ulagati u prodajnu infrastrukturu ili pak transport robe na mjesta gdje nema potencijalnih potrošača. Samim tim područja u kojima ne postoji dovoljna koncentracija stanovništva postaju manje konkurentna, jer nemaju pristup najboljim inputima i proizvodima.
S. Mamužić
Opširnije u tiskanom izdanju
