Ako posjetite bilo koji grad u susjednoj nam Mađarskoj zamijetit ćete na velikom broju lijepih starih zgrada u centru, pa i manje reprezentativnim kućama u centru i izvan njega, ploče s natpisom Muemlek i ispod toga podatke koji govore o tome zašto je dotična kuća ili zgrada važna, kada je izgrađena, u kojem stilu, tko se u njoj rodio ili živio. Tako svaka šetnja bilo kojim mjestom postaje i šetnja kroz vrijeme, govori nam o trajanju, povijesti, identitetu i kulturi stanovnika tih mjesta. Govori nam i o izgrađenoj kulturi sjećanja naših susjeda.
Takva praksa, na žalost, kod nas ne postoji, malo koja zgrada nosi bilo kakvo obilježje, ne zna se kad su izgrađene, jesu li i po čemu značajne. Znači li to da ovdje nije bilo značajnih ljudi, događaja i lokacija koje treba obilježiti? Nesumnjivo je da ih je bilo, zasigurno ne manje nego li u mjestima slične veličine i povijesnog trajanja u susjedstvu. O čemu se onda radi? Imajući u vidu povijest Vojvodine, mijenjanje granica i država te političkih sustava, kao i njen multinacionalni sastav, nesumnjivo je da će se isti povijesni događaji i osobe različito doživljavati, interpretirati i pamtiti. No, trebamo li zbog toga biti »osuđeni« na »kulturu zaborava« umjesto da gradimo zajedničku »kulturu sjećanja«.
Hrvatska zajednica u Republici Srbiji proslavlja u utorak, 16. listopada, jedan od svoja četiri službena praznika – Dan rođenja bana Josipa Jelačića. Praznik se proslavlja u Petrovaradinu, rodnom mjestu ovog hrvatskog velikana. U Petrovaradinu, u kojem niti jedna ulica niti trg ne nose više ime bana Jelačića, i dalje postoji njegova rodna kuća. S ove se barokne kuće u proljeće ove godine obrušilo pročelje, jer u nju desetljećima nije ulagano te je Gradsko vijeće bilo prinuđeno sanirati objekt. Kako saznajemo, obećanje prethodnog gradonačelnika Novog Sada će se ispuniti – fasada, pročelje i krov se saniraju i obnavljaju te će se spriječiti dalje propadanje. Na ovoj kući, treba reći, postavljena je i spomen-ploča koja otkriva kako je tu rođen Josip Jelačić Bužimski. Prvobitno je bila postavljena 1901. godine, tijekom devedesetih je prebojana u crno, a obnovljena je 2001. godine i ponovno postavljena. Ali, postavljena je toliko visoko da je malo tko i zamjećuje. Obično kad hodamo ulicom ne gledamo u vis, pa se postavlja pitanje smisla njenog postojanja, ako ju nitko ne vidi. Ili se njezinim dizanjem u vis poručuje kako čuveni vojvođanski model očuvanja identiteta nacionalnih manjina i rješavanja manjinskih pitanja još uvijek nije tako uspješan kako se to često ističe.
J. D.
