U petak 10. i subotu 11. kolovoza navečer na središnjem gradskom trgu održane su tamburaška večer i Skupština risara uz prigodan folklorni program započela je završna manifestacija proslave žetelaćkih svečanosti Dužijanca 2012.
Ako bi gazda imao veću površinu posijanog žita, za ris bi tražio risare (sezonske poljoprivredne radnike). Pred Gradskom kućom gazda bi se nagodio s čovjekom kojeg je od prije poznavao ili je u njega imao povjerenja i vjerovao da može biti dobar bandaš i risar. S njim se dogovorio o svim pojedinostima prije i tijekom risa i, konačno, koliko će risari imati pšenice »na kosu«. Taj vodeći risar je bio bandaš, i on je birao ostale risare koji su se znali već od ranije, čineći ustaljene skupine risara koji su više godina zajedno radile ris. Svaki risar bi pogodio sakupljačicu – risarušu, djevojku ili mladu ženu koja je iza njega kupila pokošeno žito »rukom rukovetala« i žito polagala u snopove. Bio je to težak, ručni posao koji se obavljao nekoliko tjedana po velikoj ljetnoj žegi i samo su najjači i najbolji mogli biti risari i risaruše. Zarada nije mogla biti velika, jer se »ris radio najčešće iz dvanaestoga« (1/12 dijela roda žita). Na koncu žetve risaruše bi oplele žitni vijenac koji je po završetku radova stavljen bandašu na šešir i svi bi pošli na salaš proslaviti Dužijancu.
Tako je to nekada, prije stotinu i više godina, bilo u ovim našim krajevima sjevera Bačke, a prigodnim igrokazom na svečanoj bini na središnjem gradskom trgu u Subotici u subotu navečer »oživljeno« na početku skupštine risara i večeri folklora.
Dražen Prćić
Opširnije u tiskanom izdanju
