Zvučat će zacijelo čudno, ali Augustin Juriga tvrdi kako je ciklus slika naziva »Lica Bačke«, čija je izložba nedavno održana u kući Erzsébet Besényi u Bačkom Monoštoru, začet u Pakistanu. Poznati i višestruko nagrađivani subotički fotograf kaže kako je tek nakon sraza s licem jednog čovjeka ispred džamije u Lahoreu spoznao ono što mu je duša odavno znala: lice i ruke otkrivaju čovjekov karakter i život. Za svoj život kaže da je zadovoljan njime: vidio je svijeta, doživio razdoblje revolucionarnog razvoja u tehnici u čemu fotografija ne samo da je svo vrijeme držala korak nego je i prednjačila. Pa ipak, priču o njemu i fotografiji započinjemo vraćanjem na najstarije, a najnovije – licima i rukama.
»Na starijim ljudima to se najbolje uočava, jer su njihova lica i ruke prošla test života koji se ne može sakriti. Kod mladih je to drukčije; mnogo je koketiranja, namiještanja i svega onoga čime se želi vizualno 'dobiti' na fotografiji. To ne znači da mi oni nisu zanimljivi. Dapače, vjerojatno ću ovaj ciklus nastaviti s njima, kao što ću jednom vjerojatno krenuti i s ciklusima lica Estonije, Sibira, Bugarske ili Hrvatske. Jer, osim lica i ruku, kod fotografije je veoma bitna i pozadina koja, ako se dobro uoči, također otkriva priču.«
HR: Veliki dio svoga profesionalnog vijeka proveli ste fotografirajući salaše, crkve, stare ili zaštićene zgrade. Može li se duša očitati i na objektu?
I na većini tih fotografija bilo je lica, bez obzira je li riječ o Bezdanu ili okolici Subotice. Možda i stoga što sam tom poslu prilazio emotivno, što je na koncu rezultiralo posljednjim ciklusom koji je bio izložen u Monoštoru. Radeći u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture nikada nisam izbjegavao ljude, jer je čovjek najbolja razmjera u odnosu na objekt i figuru. Na sreću, iz tog razdoblja – a to su sedamdesete, osamdesete, pa čak i devedesete godine prošlog stoljeća – ostalo mi je mnoštvo dragocjenih uspomena, čija je konačna prekretnica u određivanju moje fotografske sudbine uslijedila nakon boravka u Pakistanu.
HR: Svjetlo i kontrast određuju i karakter fotografije, ali i onoga tko ih pravi. Koliko Vam je u tom smislu rad na kazališnoj fotografiji bio izazov?
Kazalište je drugo. To je i namješteno svjetlo i namješten pokret i sve kako su zamislili redatelj i scenograf. Međutim, i tamo je čovjek najbitniji, jer je potrebno uhvatiti onaj detalj koji će pokazati glumca u glumi. Ako se to uspije, onda se fotografijom otkriva uloga koju igra. Naravno, svemu tome pridonosi i svjetlo i kontrast, ali najviše oko i ruka. Zbog toga se fotografi raduju kada naprave nešto između; nešto što traje djelić sekunde i nikada se ne vidi u predstavi. Za to je, naravno, potrebno odgledati više proba i strpljivo čekati. Ali, na kraju se isplati.
Zlatko Romić
Opširnije u tiskanom izdanju
