Srbija je – nakon ubojstva Zorana Đinđića – u izvanrednom stanju. Zavela ga je v. d. predsjednica države Nataša Mićić da bi se, kako reče, zaštitila država tako što će privesti pravdi sve krivce za atentat na premijera.
I policijska akcija je zaista krenula. Opsežna, povremeno senzacionalna, a najčešće šokantna po dimenzijama kojima se odvija. Privedeno je više tisuća lica, preko tisuću je zadržano u pritvoru, uglavnom, članova zemunskog i sijaset još globalnih i lokalnih mafijaških družina. Ovih dana će, kako najavljuje ministar pravde Batić, početi i prvi sudski procesi. A, ipak, glavna lica s potjernica – bivši komandant »Crvenih beretki« Milorad Lu-ković - Legija i bivši suradnik državne sigurnosti, Dušan Spaso-jević - Šiptar (ili Duća), sada obojica »kumovi« zemunske mafije – i dalje čame u nekom skrovištu. Bar se tako službeno misli.
Dok policija iz sve snage juri kriminalce raznih profila, Srbija živi u izvanrednim prilikama, sve sa nadom da one neće predugo trajati i da ćemo poslije njih biti čistiji, bar što se najkrupnijeg kriminala tiče. S druge strane, da ne znamo o čemu je riječ, da nije bilo podmuklog ubojstva predsjednika vlade, teško da bi itko i pomislio, da je ovdje na snazi izvanredno stanje. Život – bar izvana – teče normalno, radnje su otvorene, kavane (kako koja) pune, na televiziji filmovi i zabavni programi, jedino što tu i tamo »remeti« tu sliku jesu pojačana policijska osiguranja važnih državnih objekata.
U stvari, enigme nema: ljudi ovdje u takvim i sličnim okolnostima žive više od jedne i pol decenije, pa, u suštini, i ne znaju (osim onih koji dobro pamte) za nešto mnogo bolje. Počelo je to izvanredno pretumbavanje Srbije još onog trenutka, kada je »kosovopoljska noć oporih riječi« 1987. godine širom otvorila vrata Slobodanu Miloševiću da – nakon prevratničke 8. sjednice – zajaše nacionalizam i krene u osvajanje vladajućeg trona. Lakše nego što je i sam očekivao, postao je gospodar naših života i sudbina, ali i svih onih koji su činili još živu SFRJ. Od tada pa do danas desila se prava serija tragičnih događaja – raspad zemlje, ratovi, hiperinflacija, socijalna bijeda, etnička čišćenja, izolacija, bombardiranje, progoni i likvidacije političkih protivnika, procvat državnog i drugog kriminala – sve do fizičkog uklanjanja čovjeka koji je namjeravao, na svoj specifičan način, koji se nekima dopadao, nekima ne, da Srbiju izvuče iz blata palanačkog primitivizma i suoči je s Europom.
Živjelo se, dakle, stresno, od danas do sutra, logikom pukog preživljavanja. Cijena se plaćala, najčešće šuteći, trpeći, sve dok se u Srbiji nije potpuno smrklo i ljudima (96./97. i 2000.) nije pao mrak na oči i odlučili da se umiješaju. Priželjkivali su da Milo-ševićevo protjerivanje s prijestola bude i kraj njihovim nevoljama, pokazalo se, međutim, da mnogi računi te monstruozne mašinerije zla i zločina tek pristižu. I da se moraju platiti. Političari mukom da nađu formulu za oporavak razorene i izmrcvarene Srbije, građani, opet, jakom voljom da pregrme i ovo teško tranzicijsko doba.
Tako se, eto, dogodilo da život u izvanrednim, čak ratnim okolnostima za običan svijet postane normalno, redovno stanje, posebno za mlade naraštaje, koji ništa bolje nisu iskusili i kojima su uzori bili ksenofobija, nacionalizam, nebes-ke euforije, Milošević, Šešelj, Arkan, Kapetan Dragan, Ceca, ratni (ekstra-profiteri), pljačkaši i prava bulumenta propalica, lopova, grebatora i ubojica. Građen je novi vrijednosni sustav, koji je počivao na logici, da se pošten i marljiv život naprosto ne isplati. I to je bila bogomdana uvertira za razmah kriminala, njegovu simbiozu sa politikom i državom, tajnim službama i svim onim što je gospodaru trebalo da sačuva krunu na glavi.
Razlike, čak bitnih, između prijepetolistopadskog košmarnog života i sadašnjeg izvanrednog stanja, ipak, ima. Ljudi su ga – bar je takav utisak, poslije prvih tjedana – primili sa razumijeva-njem razloga i motiva, mnogi čak sa nadom da bi se, eto, moglo stati na put stoglavoj hobotnici koja je proždirala Srbiju. Svoj protest protiv nasilja izrazili su na Đinđićevom pogrebu, pa sada iščekuju da će reprezenti državne volje ispuniti dano obećanje i Srbiju – koliko je moguće – osloboditi te političko-kriminalne piramide i stvoriti pretpostavke za pristojniji i sigurniji život.
Strpljenja će, naravno, biti sve dok vlast manifestira želju da se država i njeni građani prestroje na civiliziraniji i demokratskiji kolosijek, ako izbjegne (prevelika) iskušenja od (zlo)upotrebe izvan-rednog stanja.
