Zaljevski rat part two osvježio je oblast informiranja još jednom inovacijom – cjelodnevnim izvješćem s lica mjesta, ali bukvalno i surovo izravno, posredstvom tv kamera i reportera. Tik uz top ili tenk, odabrani novinari svjetskih tv sta-nica precizno nas i pravovremeno izvještavaju što je cilj i gdje je, kako će i čime biti uništen, te zašto je to dobro. Gledateljstvo diljem svijeta tako je i samo postalo svjedokom rata koji doista podsjeća na kompjutorske video igrice. Osim što su žrtve stvarne. I tko onda još može reći da nas se sve to ne tiče, jer, eto, imamo mi i svojih poslova?
Dakako da ih imamo, ali ako ćemo se baviti samo njima, prvo dajmo isključiti tv i radio aparate, ne koristimo internet, prestanimo razgovarati s prijateljima i ne slušajmo djecu koja usavršavaju svoj engleski jezik uz tv prijenose s ratišta. Tada bismo možda izbjegli temu.
Mjera odnosa prema ratu u Iraku, na razini državne politike, predmet je ponegdje vrlo burnih polemika. U Zagrebu je američki veleposlanik, Lawrence Rossin, oštro i nervozno prekorio hrvatsko vodstvo jer je odbilo ući u savezništvo s Amerikom, Britanijom i ostalima. Predsjednik Stjepan Mesić je, naime, izjavio da Hrvatska ne može podržati akciju rušenja režima u Iraku, ili u bilo kojoj zemlji, ako se sprovodi bez mandata UN i protiv najvećeg dijela međunarodne zajednice, iako je režim Saddama Husseina krvava i brutalna diktatura. Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i Crne Gore je, opet, nekoliko sati uoči početka rata, naložilo dvojici iračkih diplomata da u roku od 72 sata napuste zemlju, »zbog djelovanja suprotnog Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima«. Ako je točno da je u diplomaciji malo što slučajno, bit će zanimljivo pratiti razvoj događaja na našim prostorima nakon svršetka ponovljene pustinjske oluje.
Ovoga je tjedna bilo riječi o još jednom ratu, onom koji jednostavno zovemo »bombardiranje«. Godišnjica početka intervencije NATO u bivšoj SRJ, koja je uzgred, (intervencija), imala širu i čvršću koaliciju i podršku u svijetu nego ova u Iraku, obilježena je umjereno i prilično tiho, u sjeni dramatične potjere za kriminalcima po Srbiji. Uhićeni su i osumnjičenici za neposredno ubojstvo premijera, a priznanje zamjenika državnog tužioca, koji se može smatrati marionetom zemunskog klana, pokazalo je koliko su duboko bile poremećene vrijednosti u ovom društvu. Bombardiranje je, makar i posredno, dovelo do uklanjanja glavnog uzročnika toga poremećaja, ali ne i do kidanja gusto isprepletenih veza podzemlja i države. Zato sada, na početku proljeća, proživljavamo zakašnjeli 6. listopad.
Z. P.
