n »Kada« Matković, kasniji centarfor Bačke, »Svak-a«, »Uvak-a«, kao dijete je lijepo pjevao i dobio od svog učitelja, dragog gospodina, za nagradu jednu šljivu.
Zaboravio ju je u hlačama i došao na trening mlađih pionira kod svog trenera u »Bačkoj« Perl Šanjike, a trener ga je dobro izružio kad mu je ispala šljiva iz džepa – Jesam li kazo sto puta da ne smite krast šljive od snaš Mariške!
Nekako u to vrijeme stariji trener Bačke tj. prvog tima Čiča Kujundžić, na molbu svog starog profesora tjelovježbe g. Matkovića pojača drugorazredni šport kao centarhalf s trideset i kojom godinom i l06 kg na turneju u Rumunjskoj, naravno, u Koložvar! Dakako, starog profesora kao vođu puta su pokrali, ostao je na željezničkom kolodvoru u Koložvaru bez »bukse«, klasika tadanje Rumunjske, pa su za večeru skupili sitniš po džepovima, što je bilo dovoljno za jednu hrenovku i komad kruha na dvanaest igrača, a g. Matković je postio! Tada reče čiča Kujundžić -«E da nam je sad snaš Mariškini šljiva, da se naidemo, pa makar se u….. do Subatice naše bile!«

n Inženjer R. iz stare Zorke zatekao se u Lisabonu službeno kad je u Portugalu izbila revolucija! Strance, ugledne goste, potrpaju u najbolji hotel s »frei« pićem i kockarnicom koja nije bila »frei«, a dapače rulet! Gospodin R. je uredno pio bocu od sedam deci svakodnevno američke prave votke Smirnoff, svjetski kvalitet br. 1. I tako prođu dva tjedna, revolucija se uspješno svršila i demokracija zakoračila u Portugal! A barmen tužnim glasnom priopći g. inženjeru R. da u podrumu više nema ni jednu bocu Smiroff votke i reče: »A sinjor popili ste sve – nek je na sreću našoj revoluciji, doprinjeli ste padu fašizma!«
Kad se vratio u Suboticu, a direktor Šana, dobar čovjek, mu reče: »Čuo sam da ćeš dobit nekakovo odličje od nove portugalske vlade, valjda se zove Orden Smirnoffa! Čestitam gospodine inženjeru!«

n Kad su se inženjer R. i ekonomist K. iz stare Zorke vraćali iz Hamburga, jednom zgodom upadnu u spavaća kola tj. Wagon-lit, lijepo se smjeste, jedan gore tj. ekonomist, a g. inženjer radi komunikacije sa stjuardom dolje.
Pred polazak vlaka inženjer R. već pomalo nervozan dozove stjuarda i zapita – ima li piva?
Ima dovoljno -odgovori stjuard. – A koliko je to – ne da mu mira »zorkaš«. Ne brinite ništa ima l6 kartona – ponosno odgovori stjuard-
E sad recite svima da nema više piva – reče mu inženjer R. tutnuvši mu u ruke par stotina dolara. Kupljeno je sve! I tako su lijepo do Beograda naši » zorkaši« potrošili šesnaest kartona hamburškog jakog piva, a već kod Zidanog Mosta je ponestajalo, borme, pa su smanjili »gas »!