Antun Nemčić (plemićki mu je pridjevak Gostovinski) rodio se 14. siječnja 1813. godine. Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici, gimnaziju je pohodio u Varaždinu, a filozofiju i pravo završio je u Zagrebu. Poslije studija obavljao je dužnosti sudskog pristava u Moslavini, Ludbregu i Koprivnici, te začasnog suca u Novom Marofu. Aktivno sudjeluje u krvavim događajima oko restauracije zagrebačke županije 1842., i 1845. godine. Antun Nemčić izabran je od novomarofskog kotara za poslanika u Hrvatski sabor 1848. godine. Uz prijatelje Mirka Bogovića i Tomu Blažeka oduševljeno je pristupio preporodnom pokretu. Zamijetivši nedostatke svoje školske izobrazbe, marljivo iščitava poglavito njemačku i francusku literaturu, na podlozi koje počinje ispisivati svoja prozna djela. Poeziju raspršeno predstavlja u časopisima. Odlazi putovati Italijom u zimu 1843. godine. Četiri godine kasnije putuje Slavonijom, Srijemom i Srbijom. Ta su dva putovanja mjesta njegovih prvih i drugih »Putositnica«. Preminuo je 5. rujna 1849. godine.
    Glavna izdanja djela Antuna Nemčića su »Putositnice« 1845., »Pjesme« 1851., »Putositnice, dio II.« 1852., »Udes ljudski« 1854., i »Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac?« 1854., dok je važnija literatura o Antunu Nemčiću sljedeća: Vladoje Dukat »Izabrana djela Antuna Nemečića« 1899., Ante Petravić »Antun Nemečić« 1936., i Slavko Batušić »Kako je putovao Antun Nemčić« 1925. godine. »Da se naše knjižestvo onako zeleni, kao što na primjer njemačko, to bih ja ovo djelo ili posve vječnim tminam povjerio bio ili izručio ga možebit kojom zgodnom prilikom prijateljskom krugu znanaca«, zapisao je 1844., Nemčić u predgovoru svojemu putopisu »Putositnice«.
PRIPADNOST PREPORODNOM DUHU: Prosvjetiteljsko djelovanje Antuna Nemčića usmjereno je prije svega politički i gospodarski, a književnost je zatajno dijelio s intimnim krugovima, te mu je znatan dio proznog i poetskog pisma posthumno objelodanio najbolji prijatelj Mirko Bogović. Životna mu je sudbina bila najuže vezana uz rad tzv. županijskih skupština i gospodarskih društava, preko kojih je, kao narodni zastupnik u Zagrebu i Beču, strastveno iskazivao svoju pripadnost preporodnom duhu, boreći se za narodni jezik, političku i gospodarsku neovisnost Hrvatske i prosvjećivanje hrvatskoga puka. Od 1839. godine Nemčić je iskrenu fasciniranost dometima francuske, njemačke i engleske književne produkcije počeo pretvarati u žanrovski šarenu nisku proznih i poetskih uradaka. Stilsko-kompozicijski oni su redovito nalik nekom od priznatih zapadnoeuropskih uzora.
    Satira i refleksija primarne su oznake u drami »Kvas bez kruha« i nedovršenom romanu »Udes ljudski«, o čemu književni teoretičar Goran Pavošević piše sljedeće: »Upravo se prostorom dobrohotne, zdravohumorne rezignacije očituje osjećajni kompleks dramske kvartine ‘Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac? ‘, nesumnjivih osvrta na još jednu burnu restauraciju, onu križevačku 1846., ili pak ulomka nedovršenog romana ‘Udes ljudski’, za pretpostaviti je, prolongirane građanske kronike nalik tadašnjem njemačkom idealu. Oba su nam zapisa danas zanimljiva prije svega povijesno i književno-povijesno. Prvi, jer iznimno živo i plastično dokumentira političke događaje iz vremena prevrata. Drugi, jer predstavlja pionirski zahvat u formi romana u nas. Sam tekst, dakako, Nemčić u duhu vremena (tj. nepostojanja romaneskne tradicije i adekvatne književno-teorijske potkrjepe) imenuje pripoviješću«. Nemčić se za svog kratkog života nije oglasio zbirkom pjesama. Stihove je objavljivao u zagrebačkim časopisima, a svojim budnicama i ispovjedno-ljubavnim stihovima umio je nerijetko isijavati snažan emotivni naboj, što ga je uz Vraza, i učinilo jednim od najomiljenijih autora prve generacije preporodnog pjesništva.
NADILAŽENJE USKOG PUTOPISNOG ODREĐENJA: Nemčić je bio dopisnik Gajevih »Novina« i »Danice«, za koje je objelodanio niz izvješća, dopisa iz Podravine i nekoliko feljtona. »Putositnice« su jedino opširnije i cjelovito djelo što ga je Nemčić za života dopustio tiskati. Uz »Pogled u Bosnu« Matije Mažuranića, to je ujedno druga putopisna knjiga iz doba preporoda. Nemčićev su neposredni uzor, po svemu sudeći, bili putopisi iz prve polovice 19. stoljeća, poglavito »Spaziergang nach Syrakus im Jahre« Johanna Gottfrieda Seumea i »Cestopis« Jana Kollara. Stilski je kritika »Putositnice« unisono prispodobila tzv. feuilletonu, kićenom izričaju preuzetom od znamenitoga Engleza Lawrencea Sternea koji ga je predstavio u svom nedovršenom putopisu »Sentimental Journey Throught France And Italy«. Goran Pavošević ističe kako je u djelu »Putositnice« Nemčićevo pismo ujedno i tradicionalno i prekoračujuće moderno. »Tradicionalno, jer se koristi natruhama postojane europske putopisne tradicije. Moderno, zbog toga što njegove namjere uvelike nadilaze izradbu pukog ‘vodiča’ za putnike namjernike. ‘Putositnice’, usudio bih se reći, imaju puno više zajedničkog s trans-žanrovskom perspektivom nečega što danas tako lako imenujemo tekstom, nego s uskim putopisnim određenjem«, piše Pavošević, dok Stanko Vraz bilježi među ostalim da ta knjiga »naliči najviše na glasovit ‘Sentimental Journey’ od Sternea«, no djelo nije »krpež od tog engleskog umotvora, nego samostalno, izvorno«.