Dragi čitatelji,
    Budući da je vrijeme upisa mališana u prve razrede odlučila sam vam pisati i na neki način pružiti potporu. Vjerujem kako se mnogi roditelji još uvijek dvoume oko upisa, točnije oko odjela u koje će njihovo dijete ići. Upravo radi toga sam odlučila i pisati, jer mislim da je lakše odlučivati kada čujemo i drugo mišljenje.
    Moj sin sada završava prvi razred u odjelu na hrvatskom jeziku. Mogu slobodno reći da sam ponosna na to. U nekim trenucima i mi smo se puno razmišljali, ali sada se vidi da smo donijeli pravu odluku i da nije bilo tako, sigurni bismo sada žalili.
STRAH JE POSTOJAO: Antun je išao dvije godine u vrtić na hrvatskom jeziku gdje je dobio osnovu hrvatskog jezika. I pored toga, u nekim smo se momentima bojali i plašili kako će to sve biti. Moram priznati da smo se i mi plašili hoće li netko tu djecu prozivati zato što su Hrvati ili slično tome. Postojao je strah kod nas, supruga i mene, ali ne i kod djeteta, te je on sam rekao kako želi ići u hrvatski razred. U momentu nisam znala kako reagirati, on to želi, a mi se premišljamo. Tada još nismo bili informirani u potpunosti, te sam odlučila upoznati se sa svim pravilima i mogućnostima.
    Prikupila sam sve potrebne informacije i uvidjela da je to izvanredna prigoda za našeg sina. Imamo i stariju kćerku, no, njoj takvo što nije bilo ponuđeno. Shvatila sam da je to šansa za naš narod, dobili smo pravo na školovanje na materinjem jeziku, a mi još i razmišljamo. Zar malo dijete sa nepunih sedam godina razmišlja bolje nego mi odrasli? Ni trenutka se više nismo dvoumili, nego smo otišli i upisali dijete u hrvatski odjel. Bio je iznimno ponosan na to i svima se hvalio.
    Sada kada on završava prvi razred, mogu reći da sam i ja ponosna na njega. Kod nas u obitelji se govori ikavica, ijekavica pa i ekavica, no najdraže mi je kada on dođe kući iz škole i kaže: »Mama je li gotova juha?« Osim njega i mi u obitelji učimo hrvatski jezik. Često nas ispravlja, i govori »Zašto niste i vi išli u hrvatski razred, pa b ste sada znali«.
NAŠA ŠANSA: Osobito mi je drago jer djeca imaju i vjerski odgoj. Imaju puno veći spektar znanja i mogućnosti nego u ostalim razredima. To govorim sa sigurnošću jer starija kćerka nije imala niti dio toga. Osim svog materinjeg jezika oni uče srpski jezik, te mađarski jezik kao jezik društvene sredine, i engleski jezik. Uče povijest i kulturnu baštinu našega naroda. Još jedna bitna činjenica u svemu tome je to što ih ima mali broj u razredu. To je gledajući s druge strane žalosno jer se naš narod razmišlja o svojemu, ali s druge strane je to dobro. Učiteljica ima puno više vremena te se može posvetiti svakom djetetu ponaosob u zavisnosti od njegove potrebe. Što se po njihovom znanju može i primijetiti. Oni se međusobno izuzetno slažu i brinu jedno za drugoga.
    Voljeli bismo kada bi cijelu osnovnu školu mogao ići u hrvatske odjele, te kada bi kasnije postojala i srednja škola na hrvatskom jeziku. Znam da se, ukoliko to želimo, svi moramo i boriti za to. Kako se boriti? Jednostavno tako što ćemo svoju djecu upisivati u hrvatske odjele, ne radi drugih, nego radi sebe samih. Neće nas nitko drugi ismijavati ili nam se izrugivati nego naš narod, što je više nego žalosno. Kad nam se pruži neka šansa da nešto ostvarimo mi to očigledno ne znamo iskoristiti. Već sam rekla kako smo se i mi na neki način plašili svega, ali sad mogu sa sigurnošću reći da to nije bilo potrebno. Nitko do sada nije prozivao našu djecu, naprotiv, oni se igraju i druže i s djecom iz srpskih odjelaa. Za djecu nema razdvajanja onako kako mi odrasli to gledamo. Njima su svi prijatelji bez obzira na nacionalnost. Ako to opstane pa bude i dalje hrvatskih razreda mi bismo voljeli i mlađu kćerku upisati u hrvatsko odjeljenje.
POTPORA RODITELJIMA: Znam da mnogim roditeljima to predstavlja dodatnu brigu, ili se jav-lja problem oko dolaska djeteta u školu, ali kada se nešto istinski želi onda je to moguće uraditi. Moram dodati još jednu činjenicu, da roditelji drugih nacionalnosti upisuju djecu u hrvatske odjele jer su uvidjeli da je to dobra i pozitivna stvar, da se djeci pružaju veće mogućnosti. Svi to vide, samo ne mi. Zar to nije sramota našega naroda? Ne želim prozivati nikoga, jer smo i sami u početku bili opterećeni time. No, samo sam željela skrenuti pozornost našem narodu i našim roditeljima, da ne rade po prozivanju i mišljenju drugih, nego po svojoj savjesti. Sad nam je pružena ta prilika, ne nekome drugome, nego nama.
 
Autorica  je roditelj iz Subotice