Ante Kovačić rođen je 6. lipnja 1854. u Oplazniku. Kao sin zagorskog seljaka, a nadaren učenik, zauzimanjem zagrebačkoga kanonika 1867., započinje gimnazijsko školovanje u Zagrebu. Neimaština koja ga prati tijekom gimnazijskih dana postat će konstantom njegova života i u studentskim danima, a potom i u uzdržavanju mnogobrojne obitelji. Usprkos činjenici da mu život nije omogućavao smireni rad, Kovačić ne samo što je uspio aktivno sudjelovati u hrvatskoj zbilji kraja devetnaestoga stoljeća i svoj odnos prema istoj prenijeti u stranice romana, pripovijesti i pjesama, već je uspio 1887. godine položiti doktorski ispit i početi s odvjetništvom u Glini. Međutim, prevelika senzibilnost i velika briga za obitelj spuštaju se poput guste magle na Kovačićev život i on 1899. godine umire u stenjevačkoj bolnici.
    Kovačić se u književnosti javio u doba kad su društveni sukobi u Hrvatskoj već bili posve jasno ocrtani. Seljaštvo koje se kmetstva oslobodilo 1848., nije tu promjenu dočekalo pripravno. Odmah je započeo proces mrvljenja već ionako sitnih seljačkih posjeda, a velika agrarna kriza dogodila se 1873. godine. U hrvatskoj društvenoj, političkoj i kulturnoj stvarnosti osjećao se kraj banovanja Ivana Mažuranića i smrt književnika Augusta Šenoe (1881.).
POETIČKE SMJERNICE: Ime Ante Kovačića konotira vrelom i punom životnom energijom i pravaškim iskrenim svjetonazornim smjernicama. Upravo u doba kada Kovačić najviše stvara dolazi do sudbonosne promjene na banskoj stolici: hrvatskim banom postaje mađarski feudalac grof Khuen Héderváry, koji vlada punih dvadeset godina (1883. -1903.). Svoje ideje i promišljanja o aktualnom hrvatskom trenutku, Kovačić upisuje u svoje knjige. »Raspad romantičarske vizije obilježen vjerom u pravašku istinu koja će otvoriti prostor mladome čovjeku sa sela za ostvarenje vlastitih životnih putova vidljiva je u romanu ‘Fiškal’ (1882.) i ‘Među žabarima’ (1886.), dok je ‘Baruničina ljubav’ (1877.) samo trivijalna ljubavna priča koja svojim pikanterijama čitatelja drži do posljednje stranice. Međutim u romanu ‘Fiškal’ čitaju se poetičke smjernice koje će nakon nekoliko godina biti gotovo do najsitnijih detalja razrađene romanom ‘U registraturi’ (1888.)«, piše među ostalim o djelu Kovačića književni teoretičar Helena Sablić Tomić. U romanu »Fiškal« Kovačić daje snažnu kritiku hrvatskog društva u doba ilirizma, a likovi u romanu su izuzetno psihološki nijansirani. Kovačić je u romanu »Među žabarima« uspio vrlo plastično opisati društveni, politički i svakodnevni život gradića Karlovca, uspio je pogoditi pravu istinu malograđanske žabokrečine. Rijedak je primjer pisca kao što je Kovačić, pisca kojemu sva ostala djela služe samo kao priprava za glavno djelo. »Mnogo ljubavi i stradanja, zanosa i otrova, nevjerojatnih zapleta i isto takvih raspleta, izrazit smisao za komiku, upravo za karikaturu, to su glavne osobine Kovačićeve prije njegova velikog društvenog romana ‘U registraturi’«, bilježi književni teoretičar Ivo Frangeš o Kovačićevom književnom radu.
KULTNO DJELO: Najkompleksnije djelo Ante Kovačića jest roman »U registraturi«. Prvo je objavljivan na stranicama časopisa »Vijenac«, da bi potom čekao tri godine i kao knjiga ugledao svjetlo dana 1911. godine. Književni teoretičar Dubravko Jelčić piše kako je »roman ‘U registraturi’ kultno djelo hrvatskog realizma«, koji se pojavljuje kada i Novakov »Pavao Šegota«, Tomićeva »Emin – agina ljuba«, a izvan hrvatskoga književnog kruga to je vrijeme »Gospođice Julije« Augusta Strindberga i romana »Pierre i Jean« Guy de Maupassanta, a i Kozarčev »Đuka Begović« čita se 1911. godine u hrvatskim čitateljskim krugovima. U romanu »U registraturi« prikazana je sudbina poštenog i talentiranog, ali siromašnog seoskog mladića u liku Ivice Kičmanovića, a to je ujedno i »roman o socijalnom stanju nacije koja želi pronaći najbolji model za preživljavanje, a gledamo li šire to je priča o onome što Hrvatska osjeća u i za Khuenovu diktaturu«, piše o ovome romanu Helena Sablić Tomić, ističući kako je roman zasićen autobiografizmom, jer je roman priča o Ivici Kičmanoviću koji kao nadaren seoski đak odlazi na školovanje u grad, ali će grad isto kao rajska jabuka postat početkom njegova kraja. U najširem smislu ovaj Kovačićev roman nije samo historijat školovanja i propadanja jednoga darovitog seoskog djeteta. Roman »U registraturi« zapravo je realistička slika rađanja moderne hrvatske inteligencije. »Šenoina je vizija Hrvatske skladna i jasna, izražena u čitavom nizu proznih i pjesničkih djela, a mogla bi se sažeti u optimističku maksimu ‘budi svoj! ‘, dok je Kovačićeva analiza starčevićanski porazna. Inteligencija koja se rađa (a Kovačić je, to treba zapamtiti, roman pisao poluautobiografski) ne može da ‘bude svoja’«, piše Ivo Frangeš o ovome romanu, u koji je Kovačić uspio upisati i svoju životnu istinu, kao i svoju osudu društvenoga i političkog života u Hrvatskoj. Kovačić je svojim romanom »U registraturi« otvorio prostor novim trenucima hrvatske zbilje i hrvatske književnosti kao što su: pojava novog staleža u gradu, bogaćenje pojedinaca na selu i nemogućnost hrvatskog napredovanja u odnosu na Khuenovu diktauru. »U registraturi« je najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća prema Ivi Frangešu. Slomljen životnom borbom i nerazumijevanjem okoline završio je Kovačić tragično, u ludnici, 10. prosinca 1889. godine.