Antun Karagić rođen je 2. lipnja 1913. godine u Gari, kotar Baja. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Oca je rano izgubio (1914.).
   Majka, udovica, bojala se da ne izgubi sina, stoga ga ne šalje na dalje školovanje. On je zarano trebao nastaviti gazdovanje na plodnoj bačvanskoj zemlji, na imanju od oko 160 jutara. Karagiću nije bilo suđeno završiti visoke škole: osnovni zakon opstanka Bunjevaca bio je da netko mora ostati na zemlji. I on je bio osuđen na nju.
 VELIKI ZNAČAJ KAZALIŠTA: Još kao mladić u svom selu postaje povjerenikom Društva svetog Jeronima u Zagrebu. Na toj dužnosti u Bačkoj tri godine širi hrvatsku svijest i prosvjetu. Prima hrvatske knjige iz glavnog grada svih Hrvata koje čita, proučava, te jednako tako širi i svoj kulturni vidokrug. Još kao mladić zamjećuje da kazalište kao takvo, za najširu publiku, šireći živi govor postaje privlačno, zabavno i atraktivno. Zato se usavršuje u hrvatskom jeziku do te mjere da će svoje igrokaze iz pučkog života pisati na mjesnom bunjevačkom narječju i na hrvatskom književnom jeziku, a novele isključivo na hrvatskom standardu. Isto se to zamjećuje i na plakatima njegovih kazališnih predstava, koje o svom trošku tiska zasebno na hrvatskom i mađarskom jeziku.
  Kao imućan posjednik obrazuje se sam, nabavlja razne knjige, prati časopise. Čita, uči i stvara: slika i piše. Od slikarskih zahvata najuspješniji su mu radovi »Sveta obitelj«, »Golgota« i »Madam du Bary« (na ovoj potonjoj portretira jednu damu iz Francuske). Vrijedna mu je spomena slika »Portret moje supruge«. Vremenom napušta slikarstvo i svoje vrijeme posvećuje prevođenju i pisanju.
 USPJESI VEĆ NA POČETKU: Karagić je prvenstveno okrenut prema tradicionalnoj književnosti bačkih Hrvata i kao takav nastavljač je napora svojih preteča na kulturnom prosvjećivanju i uzdizanju svog naroda. Osjeća potrebu da kao narodni rodoljub i naobražen samouk žrtvuje novac za tiskanje kazališnih komada, za organizranje turneja svoje kazališne družine. Naime, u Gari još kao mladić organizira prvu predstavu (1931.). Bila je to izvedba »Dva bila gavrana« od Ivana Petreša. Hrvatski kazališni amaterizam se u Mađarskoj, zahvaljujući naporima Petreša i Karagića, postupno razvija i jača od 1930-ih godina. Kazališni život među Hrvatima u Bačkoj dobija novu značajku: stalnu nazočnost, sve do sredine 1940-ih godina. Karagić u svom selu utemeljuje Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca godine 1930. Kazalištu i dramskoj književnosti je pridavao osobit značaj.
    Izvedbom raznih šaljivih igrokaza postiže veliki uspjeh u redovima mjesnog gledateljstva. I od tada kao da su mu porasla krila!    
  No, i pučka pozornica u Mađara u ova vremena napretek nudi nove i nove predstave, zapažene od strane neizobražene publike. Karagić zbog manjka hrvatskih igrokaza poseže za djelima mađarskih autora, koje prevodi na hrvatski jezik. Prevodio je od Jánosa K. Pappa »Imanje« (A birtok), od Andora Nyárija »U tom grmu leži zec« (Nyúl a bokorban) i Árpáda Berczika »Gospođica seljakinja« (A parasztkisasszony). Ova su mu djela izdana u Budimpešti 1943. godine. Mogli bismo reći da Karagić ulazi u tkivo i dramaturgiju šaljivih igrokaza, čije će se prevođenje u njegovu životu pokazati od dvojake koristi. Kao prvo, za njegovo daljnje stvaralaštvo, kako u izradi kompozicije dramskog djela tako i u preciznim didaskalijama, u postavljanju igrokaza na pozornicu. Na osnovu njegovih dramskih zahvata lako možemo zaključiti da je bio svjestan zakonitosti stvaranja i dramske tehnike. Svakako je u realizaciji igrokaza bila od presudne važnosti njegova nadarenost i svjesno izgrađeni hrvatski identitet. On, naime, želi na svom jeziku o hrvatskoj problematici govoriti s dasaka, koje znače život ne samo za glumce, već i za stvaraoce, a i gledateljstvo.               
  Nastavit će se