Kada je, tamo negdje u proljeće devedesete godine prošloga stoljeća, postajalo sve jasnije da je Hrvatska na putu ostvariti ‘tisućljetni san’, Hrvate u Vojvodini obuzimao je dvojaki osjećaj: s jedne strane, veselje što će Hrvatska postati državom u pravom smislu riječi, i što će se u tom pogledu izjednačiti s većinom ostalih europskih naroda koji su to pravo kroz povijest ranije iskoristili. S druge strane, to je veselje bilo prožeto strepnjom i zebnjom, jer se naziralo da odlaskom Hrvatske, izvan nje, nezaštićena i prepuštena sebi, ostaje njena dijaspora u nenaklonjenom okruženju. Ono što su iduće godine donijele, učvrstilo je oba ova osjećaja među ovdašnjim Hrvatima.
Ovaj kratak osvrt unazad izazvan je sličnim prepletanjem dva suprotna osjećaja koja su ovih dana aktualna. Sada već čuvenim avisom Hrvatska je pozvana na pregovore o punopravnom članstvu u Europskoj uniji, što je jedna od najljepših vijesti u posljednje vrijeme. Ali, vojvođanske Hrvate, vječite nezadovoljnike, opet muči zebnja da će dunavska granica, koja tek što je omekšala, ponovno postati berlinski zid između matice i njene ovdašnje dijaspore.
Interesi cjeline i njenih pojedinih dijelova ponekad se ne poklapaju, što ne znači da ovdje netko tuguje zbog europskih dostignuća Hrvatske. Naprotiv, u svim razgovorima, pretežno privatnim, Hrvati iz Vojvodine izražavaju zadovoljstvo zbog europskog priznanja hrvatskoga puta, ali nije lako vječito mahati bijelim rupčićem i otpozdravljati onoga koji odlazi.
Kritika je ovo, naravno, vlastima srbijanske države, koja, ma kako ta vlast personalno izgledala, uvijek kasni za svijetom i susjedima. I to kašnjenje, vrlo često s tragičnim posljedicama, ponavlja se svaki puta kad se odlučuje o bitnim stvarima. I sada, umjesto da slijedi primjer svih oko sebe, Srbija se bavi sama sobom, restaurira duh iz najgoreg perioda svoje bliže povijesti i sve se brže i dublje udaljava od onoga što se jednostavno zove – bolji život.
A sa Srbijom, na žalost, od toga se boljeg života udaljavaju i oni koji s njenom većinom taj duh ne dijele. Zbog toga dvojaki osjećaji. Ali i nada, za koju se i dalje kaže ono što se već obično kaže.
Uvodnik
Bijeli rupčić
Najave
