Franjo Arapović na svojoj poziciji centra odigrao je brojne utakmice u majici »Cibone« i reprezentacija bivše zajedničke države i Hrvatske, osvajao je brojne klupske i reprezentativne trofeje, a danas, odloživši loptu u kut, sjeo je u užarenu političku klupu Hrvatskog  sabora i odlučio svojim političkim djelovanjem, kao zastupnik HDZ-a, pomoći boljitku svoje države.
4Prestankom aktivne igračke karijere započeli ste, kao saborski zastupnik HDZ-a, jednu novu, političku. Otkud poriv za bavljenjem politikom?
    Politikom sam se počeo baviti još od 1989. godine i osnutka HDZ-a, 1990. sam i javno nastupio na prvom saboru Hrvatske demokratske zajednice, ali je moja politička aktivnost bila potiskivana u drugi plan, jer sam se profesionalno bavio sportom. Prestanak aktivne igračke karijere isplanirao sam godinu dana prije izbora i oslobođen igračkih aktivnosti mogao sam se u potpunosti posvetiti svojoj želji za bavljenjem politikom. Mislim da nisam nespreman ušao u politiku i osvajanje zas-tupničkog mjesta na listi HDZ-a za Zagreb samo je jedan logičan slijed događaja.
4Poslije nekoliko mjeseci saborskog rada, što je teže, igrati košarku ili sjediti u zastupničkom stolcu?
    Prije svega mislim da se u sportu puno čistije igra. Potom, u politici čovjek mora biti maksimalno koncentriran, ali kada se u sabornici provede 10-12 sati dnevno, osobno mislim da čovjek ne može biti potpuno koncentriran sve vrijeme. I događa se da se takva dekoncentracija koristi u kontra pozitivne stvari.
4Vaša aktivna politička karijera tek započinje, ali košarkaška je ipak, do sada, u mnogome obilježila protekla dva desetljeća? Igrajući za Cibonu i reprezentaciju bivše zajedničke države, često ste bili i na našim, vojvođanskim, prostorima.
    Tijekom priprema košarkaške reprezentacije za Olimpijadu u Seulu 1988. godine proveo sam tri sedmice u Novom Sadu i dobro upoznao glavni grad Vojvodine, također bio sam, u sklopu priprema i na Paliću, i mogu reći da sam ovu pokrajinu negdašnje države oduvijek doživljavao nekako drukčije po njenoj poznatoj specifičnosti. Evo mogu reći i to da sam se u trenucima slobodnog vremena ponekad znao iz Zagreba zaputiti u novosadsku diskoteku »Točak«, jer sam se uvijek na vojvođanskim prostorima osjećao ugodno.
4Kako biste u nekoliko crtica saželi Vašu bogatu sportsku karijeru?
    U najkraćem bih rekao kako sam osvojio sve što se osvojiti moglo, jedino mi je krivo što nisam postao olimpijskim pobjednikom (poraz od Rusa u seulskom finalu 1988. i Dream teama SAD u Barceloni 1992.)
4Olimpijada u Barceloni 1992. godine prve su ljetne igre na kojima je Hrvatska samostalno nastupila i koje će nam zauvijek ostati u sjećanju po povijesnom finalu protiv Dream teama SAD predvođenog, po mnogima, najboljim košarkašem svih vremena legendarnim Michaelom Jordanom.
    Olimpijsko finale Hrvatske i SAD ostat će zauvijek upisano u košarkaškoj povijesti po činjenici da se više nikada niti jedna niti druga nacionalna selekcija neće sastaviti tako kvalitetno, niti će imati takvih sjajnih pojedinaca. U tom susretu su se sastala dva svijeta.
    Osjećaj, koji me je obuzeo igrajući tu utakmicu, teško je opisiv. U prvom redu trebalo je odigrati utakmicu protiv ljudi koji su mi bili sportski idoli, jednom riječi nedodirljivi. A opet, s druge strane po prvi puta smo igrali za svoju državu, svi očekuju dobar rezultat. Ipak mislim da nas je susret protiv Rusa potpuno fizički i psihički ispraznio, i ulaskom u to očekivano i željeno finale protiv Dream teama nama se, na neki način Olimpijada 90 posto završila.
4Približite nam situaciju iz »reketa« u kojoj ste stajali pokraj Jordana i Magica Johnsona.
    Odigrao sam bezbroj utakmica i velikih finala na europskim i svjetskim prvenstvima, ali kada sam samo izašao na teren protiv Dream teama, ostao sam bez zraka, ruka mi se počela kočiti, osjećao sam da i ono što znam u tom trenutku ne znam. Čak sam i jedno rutinsko zakucavanje promašio, iako sam bio posve sam, jer sam mislio da sam metar iznad obruča, a bio sam ispod njega. Bila je to jedna potpuna blokada. Imao sam želju da se rukujem na početku susreta s Jordanom, jer smo obojica nosili majice s brojem devet, i normalno je da je sve to za nas sve koji smo igrali tu povijesnu utakmicu bilo više od obične igre.
4Dobar dio svoje sportske karijere i života proveli ste s Draženom Petrovićem, našim košarkaškim Amadeusom.
    Mogu se samo zahvaliti dragom Bogu da mi je podario okolnost da ne samo što sam igrao skupa s njim, već i da smo četiri godine živjeli zajedno. Za te četiri godine shvatio sam kako je Dražen bio neshvaćen u svojoj košarkaško-životnoj filozofiji, i da je on, u biti, bio osoba iz budućnosti. Živio je život potpunog fanatizma za košarku, spavao i budio se razmišljajući o njoj. U svojoj dugogodišnjoj karijeri igrao sam skupa i s pokojnim velikanom Krešom Ćosićem, pa i s Kićanovićem, Dalipagićem i velikanima naše košarke poput Kukoča, Rađe. Svi su oni bili posebni u svojoj veličini, ali Dražen Petrović je bio nešto posebno.
4Nikada niste zaigrali na NBA parketima, iako ste po svojim igračkim vrijednos-tima odavno imali mjesta u najjačoj košarkaškoj ligi.
    Još 1986. godine bio sam draftiran od strane »Atlante«, ali sam automatski dobio poziv za vojsku i umjesto da u šestom mjesecu pođem u Ameriku, ja sam u devetom otišao u Armiju. U to vrijeme imao sam garantirani ugovor od 395.000 dolara, što je u to vrijeme bio golemi novac, ali ja tada nisam mogao dobiti nikakve papire i morao sam otići na služenje vojnog roka.
4Karijeru ste završili igrajući za »Hapoel« iz Jeruzalema.
    Posljednju profesionalnu sezonu sam odradio u Jeruzalemu, a prije toga sam igrao dvije godine za »Žalgiris« (Litva) i uspjeli smo osvojiti prvi europski trofej za litvansku klupsku košarku baš u Beogradu, a bolji poznavatelji košarke sjetit će se poznatih imena poput Sabonisa, Homičusa, Kurtinaitisa i ostalih koji su prije igrali u »Žalgirisu«, a ostali su bez trofeja. Godinu dana pos-lije i nacionalna selekcija Litve je postala prvakom Europe.
4Na koncu vratimo se politici koja je sada Vaš teren. Za što ćete se zalagati u godinama koje su, na mjestu saborskog za-tupnika, pred Vama?
    Nalazim se u saborskom odboru za obitelj, mladež i sport i nastojat ću pomoći cjelokupnom hrvatskom sportu, ne samo košarci, već i svim drugim disciplinama da napreduju u budućnosti. I želja mi je da se odužim narodu koji me je svojim glasovima postavio na ovo odgovorno mjesto. Veliki je posao pred nama, prije svega moramo napraviti novi zakon o športu.
4U slobodno vrijeme rado zaigrate nogomet s prijateljima. Igrate li i košarku, onako za dušu?
    Nogomet obožavam i igram ga redovito triput na tjedan. Košarku zaigram na koncu sezone s aktivnim košarkašima u Ciboninoj dvorani, jer ipak basket ne mogu igrati s rekreativcima. A upravo radim na stvaranju saborske košarkaške reprezentacije s kojom planiram neke ekshibicijske susrete