Posao je ono što se od nas zahtijeva da radimo. Netko radi u kući, drugi u uredu, netko treći na cesti. Posao je, dakle, nešto čime čovjek zarađuje svagdašnji kruh. Posao je ujedno nešto što je dužnost, što netko mora činiti, što ne proizilazi iz njegove želje i njegove slobode. Znači li to da su poslovi i dužnosti isto? Očito posao i dužnost nisu jedno te isto.
Postoji posao koji se radi po dužnosti, ali postoji posao koji se radi od radosti, kao što postoji posao koji je netko izabrao i kojim je zadovoljan. Dužnost je, međutim, ono što je nekom zapovje-đeno, nešto što on treba činiti, nešto što je dobro, čestito i što odaržava njegov život. Nešto, međutim, može biti posao a da to nije iz dužnosti. Gledajući sebe i ljude oko sebe primjećujem da ta dva pojma (posao i dužnost) brkamo. Konačni rezultat toga nerazlikovanja unosi u nas trajno nezadovoljstvo, osjećaj beskorisnosti i raznih frustracija. Ne znamo posao prihvatiti kao dužnost i ne znamo dužnost prihvatiti kao poslanje, a s tim samim često smo nesposobni osmisliti i posao i dužnost osjećajem poslanja koje će Isus često nazvati »služenje«. Kod toga pojma (»služenje«) čak se javlja otpor, podozrivost i odboj-nost. Zaboravljamo na jednu vrlo egzistencijalnu činjenicu koja omogućuje normalan ljudski život, a to je osjećaj zajedništva. I opet mi pada na um fenomenalna teologija apostola Pavla koji će, doduše Crkvu, ali u širem smislu i cijelo društvo nazvati tijelom. Pomalo poučavajući, a pomalo pavlovskim cinizmom postavlja pitanje: »Može li ruka reći nozi ‘ne trebam te’? Može li oko reći uhu ‘ne trebam te’«? Dakle, u tijelu nastaje razdor ako bi se pojedini dio tijela pobunio protiv drugoga i tada tijelo postaje invalidno, bolesno i s daleko manjim ka-pacitetom sposobnosti nego što je inače. Tijelo funkcionira samo kao jedno. Objedinjeno i cjelovito. Ako u tijelu nastaje razdor, nastaje bolest. Ako se jedan organ u tijelu preoptereti nesrazmjerno, nastaje zamor, pa i nesposobnost daljnje funkcije.
Promatram naše društvo. Već odavno, na žalost, postoji u samom organizmu takvih poremećaja da se čini kao da ruka nozi govori: ne trebam te! S druge strane, u tom istom društvu javlja se jedan sloj ljudi koji strahovito puno radi. Koji čak možda i razlikuju posao i dužnost, ali ne razlikuju u poslu i dužnosti dimenziju služenja. Tada su nezadovoljni i uvjereni da ih se nedovoljno cijeni, priznaje pa i nagrađuje. Nastaje revolt, osuda, odbacivanje i ponovno se otvara krug gdje govori ruka nozi: ne trebam te! Zar zbilja? Da. Kada u jednom društvu, obitelji konačno, počinjemo dužnosti i poslove gledati pod lupom zasluge i nagrade, razaramo obitelj, tu osnovnu sta-nicu društva. Jednako tako ako u društvenoj zajednici gledamo samo pod lupom priznanja, na-grade, pohvale, svoj posao i svoju duž-nost, nastaje razaranje toga društva jer se zaboravlja da je dužnost prema zajednici upravo posao za izgradnju zajedništva u zajednici. A tu se i tada odmah mora postaviti temelj takvoga angažmana kojega je Isus nazvao »služenje«. Služenje ne računa na priznanje, ne računa na nagradu nego se herojski poistovjećuje s isto tako Isusovom rečenicom: »A vi kad sve učinite recite, sluge smo beskorisne, učinili smo ono što nam je bila dužnost!«
Dakle, da bi naše društvo moglo biti živi i zdrav organizam, trebamo hrabre pojedince koji će služeći zajednici vršiti »samo svoju dužnost«.
