Kroz četiri godine rata župa sv. Jurja u Golubincima je doživjela najveće promjene i pomicanja u svojoj povijesti. Puno se toga kroz njenu povijest izdešavalo, ali ono što se događalo u kolovozu 1995. godine, točnije 10. 11. i 12. kolovoza, svakako je najteže što ju je zadesilo i potreslo.
  Dana devetog kolovoza počele su pristizati izbjeglice u selo, a već se bilo pročulo u selu da je na teritoriju Općine Stara Pazova organiziran prihvat izbjeglica i to u mjestima Stara Pazova, gdje živi velika koncentracija Slovaka, i u Golubincima, gdje živi uz Srbe skoro isto toliko mještana Hrvata.
PRIJETNJE ŽUPNIKU: Poznavateljima etnografske strukture Srijema bilo je jasno što će se događati, jer je bilo upitno kako to da se isti takvi centri nisu organizirali u velikim srpskim selima, kao npr. Vojki, Krnješevcima, Putincima, Pećincima, te ni u jednom mjestu Podunavlja, od Sasa (Novih Karlovaca), Surduka, Starih Banovaca, pa sve do Zemuna.
  Te srijede navečer u selu je bilo prilično izbjeglica, a u noći je jedan čovjek preskočio ogradu župne porte i pokušao otvoriti vrata župnog ureda. To je bio signal župniku da iduće noći ne spava u župnom stanu. U četvrtak navečer grupa od pet ljudi preskočila je ogradu župne porte tražeći župnika. Bila im je nakana uhvatiti župnika, te ga ucjenjivati kao pregovarača u ime njegovih župljana Hrvata o njihovom iseljavanju iz njihovih kuća i napuštanju sela. I sutradan, u petak, čekali su ga pred župnim stanom, raspitujući se za njega i prijeteći mu. Vjernici su mu dojavili da ne dolazi u selo. U selu je već u četvrtak zavladao veliki strah u kućama Hrvata. Mnogi mlađi su se sklonili gdje je tko kako umio i imao, a stariji su dežurali u kućama čekajući rasplet situacije. Tog je dana župnik još služio misu, ali u zaključanoj crkvi s nekoliko osoba, a odmah po završetku mise otišao je na spavanje u Zemun kod franjevaca, gdje su već bili slankamenski i novobanovački župnici, Eduard Španović i Tomislav Radišić. Ponio je sa sobom matice i župne pečate.
  U petak ujutro hrvatske kuće su bile označene, te su počeli masovni upadi u kuće i postavljanje ultimatuma domaćinima da se za dva-tri sata isele i da novim vlasnicima predaju sve što imaju, jer su tako isto i oni ostavili sve svoje u »Krajini«. Useljavanje je bilo masovno. Lokalna policija je intervenirala, ali nedovoljno energično, a bila je i malobrojna u odnosu na masu naoružanih izbjeglica. Tog istog dana u petak predvečer stiglo je u selo oko stotinjak specijalaca koji su situaciju smirili. Išli su redom od kuće do kuće, izbacujući već useljene Srbe u hrvatske kuće. Cijelu noć su dežurali u selu. Toga dana nekoliko srijemskih župnika predvođeni srijemskim vikarom msgr. Stjepanom Milerom išli su u Beograd, tražeći zaštitu preko Ministarstva vjera Vlade Republike Srbije, obavještavajući također Apostolsku nuncijaturu, te nadbiskupa beogradskog da se i oni u granicama svojih mogućnosti angažiraju preko medija i diplomatskih predstavništava, kako bi se njima i njihovim župljanima pomoglo. Istog dana oglasila se Vlada Srbije jasno iznoseći stav, da se useljavati ne smije na silu, jer je Srbija država svih njenih građana.
UTIHNULA CRKVENA ZVONA: Taj dan je bio i najodlučnija prekretnica za mnoge golubinačke hrvatske obitelji da prelome u sebi odluku treba li se iseliti ili ne. Većina je donijela odluku da će ići čim se ukaže nekakva prilika. U nedjelju, poslije preteška tri dana, kao ni na Veliku Gospu (15. kolovoza), u crkvi svetog Jurja Mučenika u Golubincima nisu služene svete mise, a crkvena zvona su prestala zvoniti! Nije zvonilo ni za ispraćaj pokojnicima, a umiralo se tih dana. Sahrane nikada nisu bile tužnije. Uoči Velike Gospe posjetio je župnika službenik MUP-a koji mu je savjetovao da preko dana bude u župi, a preko noći da ide negdje na spavanje, što je on već i činio dvadeset dana. Tako je i sam jednog jutra, kad se vratio u župu sa svog privremenog konačišta iz franjevačkog samostana u Zemunu, našao na vratima župnog ureda obavijest o zauzeću kuće od »čiče iz Knina sa šest članova porodice«. »Čiča iz Knina« ipak nije bio uselio, što nije bio slučaj sa župnim uredima u Novom Slankamenu i Novim Banovcima.
   Iz sela se tih dana odselilo sedam hrvatskih obitelji, a mnoge su u pregovorima o zamjeni, tako da će se župa zasigurno smanjiti i potiho nestajati. Kako su izbjeglice pristizale, mjesni pravoslavni svećenik se vrlo »dobro angažirao čekajući svoju prognanu braću«. Ispred parohijskog doma je izmještena srpska zastava i postavljen je stol s pićem za osvježenje. Na žalost, srpske kuće su bile zatvorene za izbjeglice, a domaći Srbi se nisu baš previše angažirali u prihvaćanju svoje braće, ali su zato prsti dobro radili pokazujući pravce gdje su hrvatski šorovi i koje su hrvatske kuće. Inače, tih dana ponovo je aktivirana propagandna mašinerija koja je ponavljala već slušani i zastarjeli prototip: »katolički svećenik naoružava Hrvate«, »pronađena radiostanica kod ustaškog popa zbog koje je već bio u zatvoru« itd., itd. U posljednjih pet godina, od 1991. do 1996. pod prijetnjama, nasilništvom i pritiscima, iselilo se iz Golubinaca 855 osoba u 220 hrvatskih obitelji, a njihovim odlaskom golubinačka župa svetog Jurja Mučenika smanjila se za skoro isto toliko hrvatskih kuća iz svih golubinačkih šorova i ulica.