Preporodi ili obnove pojedinih naroda, ili dijelova jednoga naroda, nastaju obično nakon tragičnih ili veoma velikih društvenih, političkih, religioz-nih i socijalnih preokreta. Tako je bilo i s dijelom hrvatskog naroda u Podunavlju. Kroz tri stoljeća njihovog postojanja na ovim područjima u većem broju događale su se upravo takove pojave. Franjevci započinju preporod na ruševinama turske vladavine.
    Za vrijeme te vladavine i dugotrajnih pobuna i ratova uništene su sve društvene, kulturološke i crkvene strukture hrvatskog naroda u tim područjima. Uporan, vrijedan i uspješan dugotrajni rad franjevaca biva prekinut politikom Beča i dijela crkvene hijerarhije. Oduzimaju im se župe, a to znači i pastoralni rad i neposredni kontakt s narodom. Oduzima im se i veliki broj samostana, a u preostale zatvaraju se franjevci na unutarnji život monaškog tipa i na skromno pastoralno djelovanje u franjevačkim samostanskim crkvama. Usmjerit će svoj rad na odgoj svoje mladeži i na znanstveno-kulturološki rad, što će opet biti veoma značajno za hrvatski narod. Župe i pastoralni rad preuzet će biskupijski svećenici, koji su po svojoj crkvenoj strukturi vezani za hijerarhiju, a ova opet, u ono vrijeme, na politiku bečkog dvora, koja će određivati module i crkvenog i (a) nacionalnog rada.
PRIJELOMNA VREMENA: U takovim okolnostima započet će svoj preporod Ivan Antunović s veoma malim brojem suradnika i uz nesimpatije Beča i pojedinih crkvenih prelata. On će iskoristiti plodove franjevačkog preporoda i na njima utemeljiti svoj. Očuvat će nit preko svojih suradnika: Blaža Modrošića, Ambrozija Šarčevića, Ilije i Paje Kujundžića i uspostaviti čvrste kontakte s Hrvatima u Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i Bosni. Nakon Prvog svjetskog rata, na osnovama franjevaca i Antunovića započet će svoj preporoditeljski rad biskup Lajčo Budanović
    Lajčo Budanović (1873. -1958.) započinje svoj svećenički rad u Monarhiji pri kraju devetnaestog stoljeća i radit će u njoj sve do njene propasti 1918. godine, a u Suboticu dolazi 1920. kao župnik župe sv. Terezije Avilske. I u tim okolnostima i različitim mjestima, kao što su Novi Sad, Dušnok, Baja i Bački Brijeg, aktivno sudjeluje ne samo u pastoralu, već i u socijalnim, pastoralnim i kulturološkim zbivanjima vremena i mjesta. Osniva kršćansku socijalnu udrugu za mlade i siromašne radnike u Novom Sadu. U Dušnoku, Baji i Beregu osniva čitaonice i knjižnice. Rođen u Bajmoku govori hrvatski, mađarski i njemački i bez razlike i pristranosti služi tim narodima u svom pastoralnom radu. U slobodno vrijeme posvećuje se buđenju, njegovanju i bogaćenju nacionalne svijesti Hrvata (Bunjevaca i Šokaca), organizira ih i stvara im nacionalne institucije. To mu nitko ne zamjera, jer to rade i Mađari, Nijemci i Slovaci. Nakon 1918. godine od velike Kaločko-bačke biskupije dvije trećine pripadaju novoj državi SHS. Sveta Stolica 1923. godine od toga dijela osniva ovu crkvenu ustanovu pod nazivom Bačka Apostolska Administratura, a za upravitelja joj postavlja župnika župe sv. Terezije u Subotici Lajču Budanovića.
STVARA NOVE INSTITUCIJE: To su za njega prijelomna vremena, a nova služba zahtjeva mudar, ozbiljan i veoma naporan rad. Godine 1927. posvećen je za biskupa, te mu to dodaje nove obveze, jer će u buduće upravljati Apostolskom administraturom kao što i svaki biskup upravlja svojom biskupijom. Svakako su mu prva briga bili crkveno-pastoralni poslovi, ali to nije predmet ovoga rada. Ovdje nas zanima njegov preporoditeljski rad na nacionalnom planu. Kako bismo taj rad što bolje procijenili i ocijenili, organizirali smo znanstveni skup o biskupu Lajči Budanoviću 14. i 15. listopada 2003. godine, o 130. obljetnici njegova rođenja.
    Skup je bio međunarodni, jer su sudjelovali u njemu biskupi, svećenici, povjesničari, pravnici i pastoralci iz Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Mađarske. Željeli smo provjeriti svoja znanja i sjećanja na njega i njegov rad s više aspekata i od više stručnjaka. U fokusu su bile njegove ustanove i udruge za hrvatski narod, a to su u prvom redu »Zadužbina biskupa Budanovića« i »Subotička matica«. Pomoćni biskup đakovački i srijemski dr. Đuro Hranić naglašava: »Ponašao se kao mudri upravitelj, koji promišlja na duge staze, ljubeći Crkvu i narod kojemu je postavljen kao pastir, te djeluje potpuno crkveno i istodobno kao pravi narodni prosvjetitelj. Služi se pritom bogatim iskustvom i duhovnom baštinom preporoditeljskog rada Ivana Antunovića. Stvara nove crkvene, društvene i kulturne ustanove i strukture, te organizira njihovo djelovanje. Među najznačajnije ustanove koje je utemeljio spada svakako njegova Zadužbina…. Po njegovoj izričitoj želji utemeljenje zadužbine, i na civilnom pravnom području ostalo je zadaćom njegovih pravnih sljednika da je ostvare čim to bude moguće… Zadužbina je osnovana kako bi ona bila materijalna i financijska potpora hrvatskih institucija i udruga. Naime, glavna briga bili su mu vjernici laici, osobito mlađi intelektualci, đaci i studenti. Biskup Budanović bio je tako na liniji kulturno-prosvjetnog rada biskupa Ivana Antunovića, te istaknutih biskupa u hrvatskom narodu, koji su u isto vrijeme i podržavali i poticali okupljanje i razvoj laikata unutar hrvatskog katoličkog pokreta.«
    Biskup Đuro Hranić zaključuje: »Bačka apostolska administratura, današnja Subotička biskupija, koračala je u vrijeme bis-kupa Budanovića uz bok Crkvi u Europi, osobito na području nekadašnje Austro-Ugarske monarhije i današnjeg kruga srednjeeuropskih katoličkih zemalja. Štoviše, Zadužbina biskupa Budanovića bio je i korak naprijed u odnosu na mnoge druge mjesne crkve na planu stvaranja temelja za sustavan pastoralni i crkveno-prosvjetni rad te socijalni angažman na duge staze.«