Slučajno ili ne, tijekom ožujka se pred publikom novosadskih kazališta ponovno našao Dürrenmatt, a kao netko tko kazalište shvaća kao osobitu vrstu komuniciranja sa stvarnošću, u samoj sam stvarnosti počeo probirati ono što bi nekoga potaklo na izvedbu tragikomičnog komada, koji više no jasno razotkriva baš one dijelove svakodnevice, koje nam se ne mili vidjeti. A kod Dürrenmatta ne samo što se oni mogu vidjeti, već se gledatelj njima i smije i nad njima sablažnjava u isto vrijeme, pa na kraju čak i identicifira s nekim od likova na sceni, te tako upada u »zamku« – kako to kaže ovaj »teški« Švicarac – i suočava se s onim čega se najviše kani kloniti.
UVIJEK ISTE ZAMKE: Dürrenmattova dramatska djela nastala kratko nakon konca Drugog svjetskog rata i dalje ne gube na aktualnosti. Logično, jer se čovječanstvo uopće nije opametilo, čini iste gluposti, kolektivna svijest i dalje ne postoji, te svi iznova upadamo u uvijek iste »zamke«. U djelu »Fizičari« iz 1962. godine Dürrenmatt se bavi pitanjem doraslosti čovječanstva da se nosi s posljedicama svojih ideja, koje se očituju u znanstvenim otkrićima. Potaknut užasima Hiroshime, Dürrenmatt iznosi sliku svijeta u rukama neodgovornih pojedinaca, nesposobnih predvidjeti katastrofe koje hotimično ili ne mogu izazvati. U svijetu, koji u potpunosti počinje robovati tehnici, pitanje je trenutka kada će se to ispostaviti kao kobno i voditi k apokalipsi to jest kada će ljudska individua uz pomoć tehnike izaći iz svojih okvira i početi upravljati svijetom vođena svojim bolesnim porivima. »Što se na slučajnost manje računa, njeno je djelovanje ubojitije«, piše Dürrenmatt. I stvarnost ga je potvrdila. Sljedećeg tjedna u madridskim vlakovima ubojiti eksplozivi aktivirani su uz pomoć mobitela. Umrlo je 200 ljudi. Idućeg tjedna – ova zemlja-kazalište neizostavno mora dati svoj doprinos općim svjetskim glupostima – ispred Instituta »Dr. Kirilo Savić« u Beogradu nestao je automobil »Yugo« (!?) s povećim kontejnerom visoko radioaktivnog iridija i to bez traga usred bijela dana… Neki ovdašnji »fizičari«?
REALITY – SHOW: Slučajno ili ne, isto se tako na kazališnoj sceni našao Dürrenmatt negdje 2001., kada sam ponovo promišljao o tome kako nije uopće slučajno baš tada gledati »Posjet stare dame«. Pokazalo se točnim da nije slučajno. U vrijeme kada je raspravljano treba li Miloševića poslati u Den Haag, cijelo je ovo društvo nalikovalo onom Güllenu iz spomenutog djela. Tamo se pojavljuje najbogatija žena na svijetu Claire Zachanassian, koja želi milijardama dolara kupiti pravdu, ovdje najbogatija zemlja na svijetu. Nažalost, ona pravda, koja se kupuje i prodaje, daleko je od istinske pravde, naprotiv, pretvara se u uvod novih nepravdi. Tako se o krivnji, zločinima i pravdi ovdje razgovaralo samo dok su nuđene milijarde, a po uplati sve se lijepo zaboravilo, relativiziralo, na kraju pretvaralo u svoju suprotnost. I ponovno se dešava najgrotesknije kazalište pred nama. Grafiti veličanja nekih samozvanih junaka. Zakon o kolektivnom »milosrđu« prema sirotim »zatočenicima« u Den Haagu. Beskonačne raspre o moralu. Bolno relativiziranje svega i svačega. I kada moćna država, koja navodno želi neku pravdu (a u poimanju vlade te iste tržišno orijentirane zemlje je to također obična roba) uskrati nagradu od 100 milijuna, s istom se sumom ovdje pojavljuje neki stari gospodin, Steve Bogdanovich, s kojim se, iako uopće ne postoji, sastao čak i jedan ministar, i to 1. travnja i on ne želi kupiti pravdu, nego tko zna već što, eto rješenja za naše probleme. Možda se još neka magla može prodati? No, što je doista naša stvarnost? Neki reality-show ili? Štedimo barem na kazališnim ulaznicama – imamo Dürrenmatta – uživo.