Milutin Cihlar Nehajev rođen je u Senju 25. studenog 1880. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Senju i Zagrebu. Studirao je u Beču, gdje je i doktorirao 1903. godine. Nakon kraćih epizoda u Zadru, gdje predaje na gimnaziji, i Križevcima, gdje je asistent na Gospodarskom sveučilištu, posvećuje se novinarskoj karijeri. Bio je urednik tršćanskog »Balkana«, novinar »Jutarnjeg lista« i »Obzora«, dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Obnašao je i dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.
    Nehajev je jedna od najsvestranijih osobnosti na hrvatskoj književnoj i kulturnoj sceni prvih desetljeća našega vijeka. Pisao je romane, novele, pjesme, drame, eseje, književne, kazališne i glazbene kritike. Kao rezultat intenzivna zanimanja za hrvatsku političku i kulturnu povijest nastale su njegove knjige i studije o Eugenu Kvaterniku, o Ivanu i Vladimiru Mažuraniću, Khuenu, Radiću, hrvatskome narodnom preporodu.
    Boravak u Beču, gdje je studirao kemiju, bio je od presudna utjecaja na formiranje Nehajevljeva umjetničkog profila. Austrougarska prijestolnica bila je u to vrijeme (1898. -1903.), centar europskih modernističkih pokreta i Nehajeva su, više od predavanja i kemijskih eksperimenata, zainteresirala upravo zbivanja u kulturnom životu: rađanje moderne osjećajnosti, razmah novih umjetničkih pravaca i programa, zbivanja u teatru. On doslovce upija sve duhovne produkte bečkog fin de sieclea, a za njegovo literarno profiliranje osobito su bili inspirativni autori poput Schnitzlera, Przybyszewskog i Sudermanna. Nakon povratka u domovinu Nehajev je unosio u hrvatsku književnost europske vidike i čvrste kritičke parametre. Na literarnom planu najveće je domete ostvario kao prozaik. Izabrane novele tiskane su mu 1919. godine pod naslovom »Veliki grad«. Napisao je samo dva romana: »Bijeg« 1909., i »Vuci« 1928. godine, ali oba predstavljaju značajne stepenice u razvoju hrvatske pripovjedne proze. Prvi kao jedan od ključnih proznih tekstova u razdoblju moderne, a drugi zbog inovacija na području povijesnog romana.
    Roman »Bijeg« objavljen je s podnaslovom »Povijest jednog našeg čovjeka«. Po svojim karakteristikama predstavlja izrazit primjer tzv. romana lika. U središtu je interesa protagonist Đuro Andrijašević, njegovo stanje svijesti, ponašanje, položaj u društvu. »Andrijaševićev složeni literarni psiho-portret objedinjuje u sebi karakteristične duhovne i etičke dvojbe brojnih naših intelektualaca u rasponu od Šenoina prijana Lovre, preko Gjalskijeva Borislavića ili Radmilovića do Leskovarovih dekadenata. Istodobno, međutim, svojim raspoloženjem, senzibilitetom i težnjama Nehajevljev lik izražava i temeljnu duhovnu dispoziciju moderne sa svim svojim proturječnim očitovanjima: nervozom, nemirom, sklonošću autoanalizi i kontemplaciji, osjećajem tjeskobe i nemoći, umorom, zasićenošću, bijegom od života. Kao literarni tip Andrijašević nije novost: on predstavlja samo moderniziranu varijantu ‘suvišnog čovjeka’, lika koji je tematiziran u brojnim ruskim romanima 19. stoljeća«, piše među ostalim o romanu »Bijeg« književni teoretičar Krešimir Nemec, ističući kako osim psihološke motivacije, važnu ulogu u romanu ima i sukob između glavnog lika i društva, jer Andrijašević ne može ostati samo u krugu svoga Ja. Mada je opsesivno zaokupljen samim sobom, on se boji samoće i otuđenosti, ali bijeg od sebe i težnja prema drugim bićima, pretvara se u povlačenje u sebe i potpunu nemogućnost komuniciranja. Tako se egzistencijalna napetost stalno pojačava, pritisak postaje nepodnošljiv i katastrofa je neizbježna. S »Bijegom« hrvatski roman konačno se umjesto linearnog zbivanja okreće unutarnjoj romanesknosti: refleksiji, psihološkoj analizi i sjećanjima glavnog lika. Nehajev je u »Bijegu« zadržao oblik autorskoj pripovijedanja u trećem licu, ali taj tradicionalni tip naracije prekida dugim monološkim sekvencama glavnog lika, kao i interpoliranim pismima i stranicama iz dnevnik
    Nakon dulje pauze, Nehajev je 1928. godine, u povodu 400. obljetnice smrti Krste Frankopana, kneza krčkog, senjskog i modruškog, objavio povijesni roman »Vuci«. U njemu su opisani događaji iz 16. stoljeća: od mletačkog zarobljavanja Krste Frankopana 1514. godine, do njegove pogibije pri opsadi Varaždina 1527. godine. Za protagonista »Vukova« Nehajev je odabrao istaknutu osobnost nacionalne povijesti, osobnost koja je bila, zbog svoje važnosti i u europskim okvirima, već i prije često tematizirana u hrvatskoj književnosti (M. Bogović, H. Davila, R. Horvat). Djelo evocira sudbinska zbivanja za Hrvatsku. »Pritom je osnovna misao vodilja bila ideja hrvatske državnosti uobličena u djelovanju Bernardina i Krste Frankopana. Međutim, Nehajeva u prezentaciji događaja nije vodilo nekakvo monumentalističko poimanje povijesti. Velike povijesne kompozicije i akcijske sekvence, na kojima su redovito građeni tradicionalni povijesni romani u maniri Waltera Scotta ili našega Šenoe, ovdje su u drugom planu«, piše Krešimir Nemec o ovome romanu predočavajući kako Nehajev nije mogao izbjeći opise središta historijskih događanja, ali on takva zbivanja svodi samo na osnovne informacije, dok se opširnije zadržava na prikazivanju ugođaja i atmosfere u pozadini, npr. mletačkoj tamnici ili u starom frankopanskom gradu. »Vuci« su realistično koncipiran životopis Krste Frankopana u kojem veliku važnost ima psihološka analiza i slikanje unutrašnjih proživljavanja.
    U opusu Milutina Cihlara Nehajeva zastupljeni su gotovo svi književni žanrovi, a pridodamo li tome još i brojne aktualne političke članke koje je kao novinar i urednik pisao iz dana u dan, dobit ćemo potpunu sliku raspona Nehajevljevih interesa.