Oslobođenjem od Turaka, nakon Karlovačkog mira 1699. godine, većina bunjevačko-šokačkih Hrvata našla se na području velike Kaločko-bačke nadbiskupije. Tada Beč počinje obnovu – političku, gospodarsku i svaku drugu – na povraćenim područjima. Kaločko-bačka nadbiskupija započinje pastoralnu i duhovnu obnovu svoga područja. Hijerarhijska struktura Kaločko-bačke nadbiskupije je za vrijeme Turaka bila uništena, a pastoralno-radna struktura se našla u rukama preostalih franjevaca Bosne Srebrene. Trebalo je puno godina da se upravna i administrativna struktura nadbiskupije obnovi.
    Tu prazninu su popunjavali franjevci preko niza svojih samostana i župa koje su pripadale pojedinim samostanima. To se može zvati franjevačka obnova, ali, isto tako i franjevački preporod. Na njihov rad oslonit će se kasnije preporod Ivana Antunovića, a na oba prethodna preporod biskupa Lajče Budanovića. Tako su bunjevačko-šokački Hrvati imali od 1700. godine, pa do 1940. tri preporoda crkvene provenijencije. To je ustvari jedan preporod u tri faze, a vodili su ga i organizirali franjevci, odnosno, svećenici. Četvrti preporod, odnosno faza, počet će nakon Drugog svjetskog rata, kojega će voditi svjetovnjaci intelektualci, koje je za tu službu osposobila i organizirala Crkva preko svećenika Ilije i Paje Kujundžića, a najviše je tome pridonio biskup Lajčo Budanović preko Subotičke matice i svoje Zadužbine.
PASTORIZIRANJE HRVATA: Franjevci su u Bosnu došli 1340. godine kada je već osnovana radno-pastoralna i kulturološka struktura pod nazivom Vikarija Bos-na. Kasnije, 1515. godine, dobit će novo ime Bosna Srebrena, koje će sačuvati do danas, ali s mnogim promjenama i skraćenjima. Ubrzo će proširiti svoje samostane po svim krajevima »in partibus infidelium«, što će reći na područjima koje su okupirali Turci. Prostirat će se od Makarske do Budima, Arada i Temišvara i pastorizirat će sve Hrvate bez obzira na ime kojim su se sami, ili su ih drugi, nazivali. S obzirom na ratne neprilike i uspjehe i neuspjehe Turaka, ta velika franjevačka redodržava će gubiti pojedina područja. Tako će godine 1757. od nje se odijeliti samostani preko Save i Dunava i oblikovat će novu provinciju pod imenom Svetog Ivana Kapistranskog. U njoj će se naći većina bunjevačko-šokačkih Hrvata uz još dva veoma važna samostana mađarske provincije Sancti Salvatoris tj. u Subotici i Segedinu. Tako će bujevačko-šokačkih Hrvati biti objedinjeni svi u jednoj franjevačkoj državi. Bit će povezani vjerski, pastoralno, jezički i kulturno. Samostani u Segedinu i Subotici uvijek će imati dovoljan broj propovjednika za Dalmatince.
BRIGA FRANJEVACA: Koliko je ogromno područje i koliko samostana je imala provincija Svetoga Ivana Kapistrana najbolje će nam reći zapis franjevca Emanuela Hoška: »Provincija sv. Ivana Kapistranskoga imala je prigodom svojega uspostavljanja 1757. godine samostane u Budimu, Našicama, Velikoj, Iloku, Mohaču, Gradiški, Baču, Šarengradu, Đakovu, Vukovaru, Somboru, Petrovaradinu, Mariji Radnoj, Brodu, Osijeku, Aradu, Temišvaru, Tolni, Foldvaru, Požegi i u Cerniku, te rezidencije u Pakši, Zemunu, Mitrovici, Rumi i Čuntiću.« Franjevci su pored tih samostana i rezidencija imali još i mrežu okolnih župa, koje su pastorizirali. Franjevci su u l8. stojeću u Srijemu i Bačkoj imali sljedeće župe: Subotica, Baja, Sombor, Monoštor, Sonta, Bač, Novi Sad, Šarengrad, Kamenica, Karlovci, Ilok, Ruma, Mitrovica, Drenovci, Rača, Morović, Berkasovo, Sot, Vukovar, Nuštar, Jankovci, Tordinci i Osijek. U isto vrijeme samostan u Subotici opsluživao je župe: Subotica, Horgoš, Jankovac, Miljkut, Bački Aljmaš, Madaraš, Bajmok, Čantavir, Bačka Topola, Bajša, Mali Iđoš, Srbobran, Bečej, Ada, Senta, Kanjiža i Martonoš. Franjevci su u prvom redu vodili pastoralnu brigu za svoje vjernike. Oni su ih i doveli u ove krajeve i brinuli se za njih sve dok se nije uspostavila hijerarhijska struktura, a to znači biskupije i biskupijski kler. Ne treba ni spominjati kakova je pustoš bila nakon ratova s Turcima. Kroz dva stoljeća turske okupacije nije moglo biti nikakve sustavne brige o vjernicima. Crkve i kapele su bile porušene, a vjernici su ostali u velikom vjerskom neznanju. Dešavalo se u pojedinim mjestima da su ljudi tek sa šezdeset godina krizmani i pribivali sv. Misi. Trebalo je izgraditi sakralne prostore, pisati molitvenike i katekizme, poučavati osnovne vjerske istine kod nepismenog naroda. Upravo zbog potrebe liturgijskih knjiga, molitvenika i pjesmarica i osnivanja prvih škola za svećenike i vjernike, franjevci polako ulaze u kulturno djelovanje. Otvaraju se prva filozofska i bogoslovna učilišta, pišu se teze iz filozofije i teološki traktati. Pišu se prve gramatike, ujednačuje se ortografija i uobličuje se jedinstvena forma hrvatskog jezika. Razvija se graditeljstvo, glazba i zabavna i književna djela.
    Franjevci su zajednica, pa se poglavari pojedinih samostana često mijenjaju, odlaze u druga mjesta i tako upoznaju cijelo područje i sve potrebe povjerenog im puka. Stoga je E. Hoško posve u pravu kada veli: »Odvajanje franjevaca od naroda posebno se negativno odrazilo na narodno miješanom području sjeverno od Drave i Dunava. Franjevci, koji su uglavnom i doveli Hrvate u te krajeve, povezivali su ih s narodnom cjelinom, podržavali svijest o pripadnosti hrvatskome narodu i sigurnost pripadanja Crkvi u Hrvata, održavali jezik u javnoj upotrebi. Trganjem pastoralnih spona između franjevaca i naroda olakšano je odnarođivanje hrvatskog življa na tome području.«