U petak 9. travnja navršilo se godinu dana otkako su američke snage svrgle iračkog vođu Saddama Husseina s vlasti. Zagovornici smjene režima u Iraku tada su očekivali da će ih Iračani dočekati kao osloboditelje. Međutim, premda se većina Iračana radovala padu Saddamovog diktatorskog režima, današnja situacija pokazuje da je za Iračane svrgavanje Saddama tek sreća u nesreći. Naime, godinu dana kasnije, bez obzira na sve unutrašnje podjele, Iračani su vrlo složni u želji da nesretnim Amerikancima što prije vide leđa – sentiment koji stanovnici Balkana dobro razumiju.
    Rat u Iraku dobiven je prilično lako – 20. ožujka 2003. godine koalicijske snage predvođene Sjedinjenim Državama napale su Irak. Već petnaestak dana kasnije bataljun američkih tenkova nesmetano je prolazio ulicama Bagdada, nedugo nakon čega je Saddam primoran na bjekstvo. Koncem prošle godine je i uhićen, pošto što su ga američki marinci pronašli u mišjoj rupi na seoskom imanju u blizini rodnog mu grada Tikrita. Njemu će biti suđeno za ratne zločine – za genocid nad Kurdima, etničko čišćenje Kurda, Turkmenistanaca i Asirijanaca, kao i za političke i religijske progone – čime će veliki irački vođa definitivno otići u povijest.
    Američka je vojna nadmoć zbilja neprijeporna. Međutim, ono što rat u Iraku čini spornim jest problem legitimnosti rata, rastući otpor Iračana prema okupacijskim snagama, i naposlijetku subverzivno djelovanje Al Qaede diljem Europe.
(NE)LEGITIMNOST RATA: George W. Bush, inače tradicionalni republikanski izolacionist, nakon terorističkih napada 11. rujna promovirao je svoju doktrinu preventivnog djelovanja koja ima četiri elementa: (1) stajalište da karakter režima određuje vanjsku politiku jedne zemlje, (2) uvjerenje da jedino proaktivna i ofenzivna politika može adekvatno odgovoriti na prijetnju globalnog terorizma, (3) spremnost na unilateralno djelovanje, i (4) uvjerenje da mir i stabilnost u svijetu podrazumijevaju prvenstvo SAD-a u međunarodnim odnosima. Kombinacija ovih elemenata ne samo da zaobilazi čitav sustav Ujednjenih naroda, već u praksi poziva na stvaranje neke vrste globalnog imperija (Pax Americana?), čiji je instrument borbe protiv terorizma širenje liberalne demokracije i zapadnjačkih vrednota po receptu američkog predsjednika Woodrowa Wilsona iz 1918. godine.
    Osim što ruši šezdeset godina stari sustav međunarodnih odnosa, Bushova doktrina izazvala je i brojne probleme u odnosima samih zapadnih zemalja. Protivljenje Francuske i Njemačke ratu u Iraku dovelo je u pitanje jedinstvo NATO saveza, zbog čega je Bush ostavio NATO po strani da obnaša marginalnu ulogu u Iraku baš kao i UN. Nadalje, tradicionalno partnerstvo Velike Britanije i SAD-a u kontekstu rata u Iraku narušava jedinstvo Europske unije, odnosno dovodi u pitanje učinkovitost i kredibilitet zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU Javiera Solane.
    Nadalje, činjenica da oružje za masovno uništenje (WMD) u Iraku nikad nije pronađeno samo pridodaje već jasnoj nelegitimnosti čitavog rata. Štoviše, postoje indicije da je Bushova administracija lagala u svojim izvješćima u kojima se ističe postojanje takvog oružja u Iraku. U Americi je oformljeno povjerenstvo koje ima ispitati ove navode, međutim, predsjednik Bush je birao članove, a ne Kongres. Također, prema dosadašnjim izjavama povjerenstvo neće završiti svoju istragu prije studenog ove godine, kada će se u Americi održati predsjednički izbori.
OTPOR IRAČANA I AL QAEDE: Oko 650 američkih vojnika je poginulo od početka ratnih operacija u ožujku prošle godine pa do sada. U vojnom smislu to predstavlja beznačajan gubitak za koalicijske snage koje broje skoro 160.000 vojnika. Do sada američki Kongres odobrio je sredstva u visini od 160 milijardi dolara za ratne operacije i obnovu Iraka, što također predstavlja neznatan dio (oko 1,5 posto) bruto nacionalnog dohotka Sjedinjenih Država. Amerikancima, dakako, nije problem pobijediti u ratu, već pobijediti u miru.
    Kako stvari trenutno stoje, sigurnosna situacija u Iraku rapidno se pogoršava. Dok su otpor američkoj okupaciji ispočetka pružali samo pripadnici Fedayeen armije i Republikanske garde odane Saddamu, sada se otpor proširio i na dio šijitskog stanovništva na jugu zemlje. Radikalni šijitski klerik Moqtada al-Sadr i njegova Mehdi armija proglasili su pobunu (»intifadu«) američkim okupacijskim snagama. Neposredni povod za pobunu bilo je privremeno zatvaranje Sadrovih novina, te nalog za njegovo uhićenje zbog osnovane sumnje da je umiješan u ubojstvo umjerenog šijitskog klerika, Abdel-Majid al-Khoeija. Od početka pobune 1. travnja oko 70 koalicijskih vojnika i više od 600 sunitskih i šijitskih pobunjenika i civila poginulo je u žestokim okršajima u sunitskom trokutu (Bagdad-Falluja-Tikrit) i na šijitskom jugu (Najaf, Kut, Nasiriya).
    Premda se međusobno ne trpe, šijitski i sunitski militanti djeluju u skladu sa zajedničkim interesom, u cilju što skorijeg protjerivanja koalicijskih snaga iz Iraka. Radikalnom kleriku Sadru temeljni je cilj marginalizirati Ayatollaha Ali Sistanija – konzervativnog šijitskog vođu koji želi surađivati s Amerikancima – i time pridobiti šijite koji čine većinu stanovništva u Iraku. S druge strane, sunitski militanti nastoje potkopati koheziju koalicije tridesetak zemalja okupljenih oko Sjedinjenih Država napadima na civile, državljane tih zemalja. U protekih tjedan dana pobunjenici u Falluji zatočili su 21 stranog državljanina, a 12 ih još drže kao taoce, zahtijevajući od njihovih vlada obustavu aktivnosti u Iraku.
    Pokraj unutrašnjeg otpora postoji i velik otpor domaće javnosti u zemljama koje su američki saveznici. Teroristički napadi Al Qaede u Španjolskoj pokazali su koliko je lako promijeniti vanjsku politiku jedne takve zemlje. Naime, pod pritiskom domaće javnosti španjolska nova socijalistička Vlada najavila je povlačenje svojih trupa iz Iraka do lipnja ove godine. Španjolska je jedna od pet zemalja američkih saveznika, koje u Iraku broje više od 1.000 vojnika, te se s pravom može očekivati, da će Al Qaeda pokušati izvršiti terorističke napade i na jednu od preostale četiri zemlje – Veliku Britaniju, Italiju, Poljsku, i Ukrajinu.
   Ako se ubrzo ne iznađe političko rješe-nje, u idućem periodu može se očekivati intenziviranje borbi između militantnih ekstremista i koalicijskih snaga. Nastavak borbi ide na ruku ekstremista, koji žele diskreditirati umjerene vjerske vođe i iračko Vladajuće vijeće, te isprovocirati Amerikance da antagoniziraju stanovništvo, čime bi se pobuna proširila diljem zemlje. Kritičari rata u Iraku opravdano su zamjerili Bushovoj administraciji da ne posjeduje dugoročni plan za obnovu i stabilizaciju zemlje. Amerikancima sada valja hitno ispraviti početnu pogrešku i uključiti cijelu međunarodnu zajednicu u obnovu Iraka, jer bi neuspjeh Sjedinjenim Državama donio samo nesreću, a Iraku i širem regionu građanski rat i destabilizaciju.