Spomen na obljetnicu smrti slikara i likovnog pedagoga Stipana Šabića (1928.-2003.) održan je 1. travnja u organizaciji Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« i Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Matija Gubec« iz Tavankuta.
    Nakon što je u znak sjećanja održana sveta misa u subotičkoj Crkvi svetoga Roka i posjeta grobu ovoga umjetnika, u HKC »Bunjevačko kolo« otvorena je izložba slika Stipana Šabića. Brojnu publiku, koja je do posljednjeg mjesta ispunila Svečanu salu, kao i organizatore i udovu Justinu Šabić, pozdravio je predsjednik Likovnog odjela HKC »Bunjevačko kolo« Josip Horvat.

DUHOVNI VELIKAN: »Ova izložba spremala se održati za života Stipana Šabića, a sada smo uspjeli ono što smo namjeravali prije nego ga vječnost ponese. Duhovni velikani nikada se ne gase i ne umiru. Istakao bih dvije stvari koje je Stipan Šabić nosio u sebi, uz mnoge druge koje isto zaslužuju pažnju. Jedna je njegova želja da razvije ono što je primio na dar. Pomagao je drugima raditi i otkrivao je talente. Drugo je njegova umjetnost. Ovaj spomen tugom je prekrit, ali ponosom uzdignut«, rekao je među ostalim mr. Andrija Kopilović na otvaranju izložbe istaknuvši potom da je Stipan Šabić ostavštinom podario veliki fond slika Katoličkom institutu »Ivan Antunović« u okviru kojega je ustanovljena nagrada »Stipan Šabić« za ostvarenja na području likovne umjetnosti.

STVARALAC I LIKOVNI PEDAGOG: »Prije četredeset i pet godina počeo sam raditi u Gradskom muzeju Subotica. Znao sam za ime Stipana Šabića. U to doba ljudi su se umjetnošću bavili na drugi način. Danas se prvo pita kome će se slika prodati, a nekada se mislilo da se slikanjem čini nešto, što je sazvučje između čovjeka i likovne umjetnosti. Uvijek stavljam u prvi plan višedecenijski aktivitet Stipana Šabića, jer mnogi su se zbog tog aktiviteta odlučili za likovno stvaralaštvo«, rekao je povjesničar umjetnosti Bela Duranci, nakon čega je govorio o događaju, kada Stipan Šabić s prijateljima 17. rujna 1961. godine, kao s grupom šestorice »izlazi u pejzaž« u Tavankutu radi slikanja predjela i ljudi, nakon čega je 10. ožujka 1962., isto u Tavankutu otvorena izložba koja je bila početni međaš »tavankutske likovne prepoznatljivosti«. O Šabićevim slikama Bela Duranci je rekao: »To je pas-telna prašina, kolorit koji liči na šapat«.
    Izložbu je pratio katalog u izdanju Katoličkog instituta »Ivan Antunović« u kojemu među drugim autorima tekstova povjesničarka umjetnosti Olga Šram bilježi i sljedeće: »Kao posebno istančani izdvajaju se njegovi lirski zapisi – motivi mjeseca, granja. Također, malobrojne apstraktne slike, realizirane kao promišljene estetske kompozicije skladnih formi i tonaliteta, očituju tu posebnu Šabićevu poetiku. Najčešće je radio na crnom papiru čija podloga djelomično izbija između titravih, gusto isprepletenih višebojnih linija i daje dominantan tamni ton većini njegovih slika. Ugođaj sumraka i noći metafora je zamiranja i svršetka, dodatni element koji određuje ilustriranu temu i potencira autorovu često tužno i sjetno intoniranu poruku«.
U okviru spomena prikazan je film o Stipanu Šabiću koji snimio Rajko Ljubič. Film je izvrstan portret umjetnika, u kojemu pokraj prikazanog dokumentarnog materijala Stipan Šabić govori o svom radu i djelu.