VINKOVCI – Prošloga je tjedna u Vinkovcima, ili bolje rečeno u Gradskom muzeju Vinkovaca, upriličeno predstavljanje promicatelja šokačke kulture i tradicijske baštine Vinkovaca i okolice, a riječ je o dvoje mladih ljudi, studentici Martini Kojić i dipl. ing. agr. Željku Takšiću, oboje iz Vinkovaca, koji prijateljuju od početka devedestih a prvi puta su zajedno nastupili kao par u retkovačkim svečanim nošnjama na županjskom »Šokačkom sijelu« 1995. godine u okviru »Revije narodnih nošnji županjskog i vinkovačkog kraja« koju su osmislile etnologinje Janja Jusbašić i dr. Manda Svirac.
MLADI PROMICATELJI BAŠTINE: »Prvi je to puta da u stalnom postavu našega muzeja Etnologija Vinkovaca i okolice promoviramo ne samo bogatstvo naše baštine i ljepotu tradicijske kulture već u prvi plan ističemo mlade ljude koji tu ljepotu promiču i to zdušno, od sveg srca i s puno ljubavi » istaknuo je u pozdravnoj riječi ravnatelj vinkovačkog muzeja Stjepan Jozić a puno hvale na račun dvoje mladih ljudi i mnoštva onih koji idu njihovim stopama, bilo samostalno, bilo u brojnim kulturno-umjetničkim društvima, izrekao je i gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić.
    »U desetak godina zajedničkog nastupanja, a bilo ih je bezbroj na gotovo svim našim smotrama i susretima, istaknula je mr. Ljubica Gligorević, muzejska savjetnica i moderatorica navedenoga skupa, promicali su svu ljepotu bogate baštine Vinkovaca i okolice, bilo da je riječ o mnoštvu turističkih sajmova, snimanja za zidne kalendare i druge promidžbene tiskovine, sudjelovanje na predstavljanjima knjiga, svečanim otvaranjima kulturnih i gospodarskih priredbi do mimohoda Vinkovačkih jeseni i gotovo svih smotri folklora diljem Slavonije. Najčešće su bili angažirani za potrebe Turističke zajednice grada Vinkovaca u suradnji s ravnateljicom Marijom Senčić. Martina i Željko u svečanim narodnim nošnjama sudjelovali su i na vinkovačkom ispraćaju zemnih ostataka hrvatskoga bana Josipa Šokčevića, 2002. godine u organizaciji Društva hrvatskog sokola Vinkovci, zatim s Udrugom »Vinkovačkih šokačkih rodova« čiji su članovi, te na vinkovačkim priredbama pokladnog jahanja, »Vinkovačkom gradskom korzu«, ali i na suvremenim i specijaliziranim etno modnim revijama i drugim događanjima.«
    »Martinu i Željka« sjeća se Branko Uvodić »prvi puta sam angažirao u ljeto 1988. godine u mega TV-projektu pod nazivom »Lijepom našom« i mislim da je baš zahvaljujući njima županija Vukovarsko-srijemska proglašena najuspješnijom. Ovu TV-reviju nošnji po županijama osmislio je naš suradnik Josip Forjan, voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba.«
VRAĆANJE TRADICIJI: »Ljubav prema tradicijskoj baštini naslijedila sam od svoje mame Štefice i prabake Eve Liščić« kaže Martina Kojić »i s mamine strane preko vinkovačkih i retkovačko-prkovačkih obitelji Liščić, Ambrinac i Kivačević, a s očeve strane, ponajviše od prabake Marije Gjurašinović, rođene Adamovi, poznate tovarničke vezilje. U nošnji se uvijek osjećam super i uvijek mislim na bake i prabake koje su to vezle, pripletale, rasplitale, šlingale… Najdraža mi je šlingana nošnja uz sandale vrnđane, i kad sam počešljana u veliku pletenicu, nakićenu dukatićima… Najviše me spremala u narodnu nošnju baka Katica Leši, a u zadnje vrijeme tete Marica Crepić iz Retkovaca i Mara Levaković iz Rokovaca te teta Branka Soldatić iz Vinkovaca.«
    Željko Takšić danas radi kao nastavnik u Osnovnoj školi Ivana Kozarca u Nijemcima a ljubav a narodne nošnje i ljepotu narodnoga stvaralaštva naslijedio je od bake s mamine strane Marije Miklošević porijeklom iz Tovarnika koja se udala u Srijemsku Mitrovicu i s tatine strane, od bake Marije Degmečić rodom iz Strizivojne koja se udala u obitelj Takšić u Vinkovce, koji su rodbinom vezani za Stare Mikanovce i Retkovce. »Nošnja mi lijepo stoji i osjećam se dobro« kaže Željko »no najradije volim biti u radnoj nošnji tad se osjećam najugodnije. Najviše volim rubinu i rajthozne, kožuh i čizme… Drago mi je da smo Martina i ja mogli kroz naše zajedničke nastupe promovirati naš kraj i najviše Vinkovce jer smo željeli da se za Vinkovce čuje kao za prijestolnicu Šokadije. Bit će nam drago da i mlađi pođu našim stopama, jer pobornik sam da sve što je lijepo treba da se vraća, da se vraćamo našoj tradiciji kao što to čine mnoge europske pa i svjetske zemlje.«
    Ukupnom dojmu predstavljanja promicatelja tradicijske baštine u prostoru stalnog etnološkog postava Gradskog muzeja u Vinkovcima pridonio je još jedan promicatelj našeg narodnog blaga, samouki svirač na slavonskim tradicijskim glazbalima gajdama, dvojnicama, samici, Marinko Dekanić iz Rokovaca.