Za pčelare zapadne Bačke ova je godina, barem kada je riječ o medenju, bila sasvim solidna. Pčele su dobro prezimile, uljana repica i bagrem dali su med, a zadovoljavajuće su prošle i šumska te suncokretova paša. Ipak, Savo Tadić, pčelar iz Stanišića kod Sombora, upozorava da se sezona ne završava posljednjim vrcanjem. Tromjesečna suša smanjila je količinu i kvalitetu peludi, otežala pripremu zajednica za zimu te dovela u pitanje repičinu i bagremovu pašu iduće godine. Istodobno, otkupne cijene ostale su na razini od prije desetak godina, dok su troškovi porasli dva do tri puta

»U pčelarstvu je sve povezano i ciklusi se nastavljaju iz godine u godinu«, rečenica je kojom Savo Tadić, pčelar iz Stanišića kod Sombora, sažima pčelarsku sezonu. Prethodna godina bila je razmjerno normalna, zajednice su se uspjele dobro pripremiti i prezimiti bez većih gubitaka, a na to se nadovezalo povoljno proljeće. Uljana repica dobro je zamedila, a izostanak kasnih mrazova omogućio je uspješnu cvatnju bagrema. Dio zajednica Tadić je nakon toga preselio uz Dunav, gdje su iskoristile skromniju šumsku pašu, dok je suncokret također dao zadovoljavajući rezultat.

»Što se tiče medenja, godina je bila sasvim solidna. Ne možemo je uspoređivati s nekadašnjim izrazito dobrim godinama, ali tko je imao snažne i dobro pripremljene pčele mogao je izvrcati pristojne količine meda«, kaže Tadić.

Problemi su počeli nakon završetka glavnih paša. Sušno razdoblje potrajalo je približno tri mjeseca, pa u prirodi nije bilo dovoljno hrane za normalan razvoj zajednica. Savo zbog iskustva iz ranijih godina med skida odmah nakon završetka suncokretove paše, a pčele potom seli uz Dunav, gdje i tijekom suše mogu pronaći barem nešto peludi. Posljedice će se, smatra, još jasnije vidjeti iduće sezone. Zbog suše uljana repica vjerojatno neće biti posijana ili će je biti na znatno manjim površinama. Neizvjesno je i kako će se razvijati bagrem, koji je cvjetne pupove za sljedeću godinu trebao formirati upravo tijekom najizraženije suše.

»Med smo izvrcali, ali sada treba pripremiti pčele za zimu i novu sezonu, a ratari trebaju zasnovati usjeve od kojih ćemo imati proljetnu pašu. Zbog suše sve to izostaje ili se odvija u znatno težim uvjetima. Kao i svi poljoprivrednici, potpuno ovisimo o vanjskim uvjetima«, ističe naš sugovornik.

Varoa pod nadzorom, nedostatak peludi sve veća prijetnja

Tadić podsjeća da med, iako je proizvod koji se najčešće povezuje s pčelama, nije njihova jedina ni najvažnija korist. Za poljoprivredu i cjelokupan ekosustav presudno je oprašivanje. Kada stradaju pčelinje zajednice, posljedice se prenose i na voćarstvo i druge biljne proizvodnje. Nakon velike suše prije nekoliko godina pčelinjaci su, prema njegovim riječima, masovno stradali diljem Vojvodine. Na pojedinim lokacijama gubici su dosezali i do 90 posto, dok su bolje prošli pčelinjaci uz Dunav. Sljedećega proljeća, prisjeća se, prolazio je kroz selo u vrijeme cvatnje voća, ali se u krošnjama gotovo nije čulo zujanje pčela.

Ove godine nije bilo neuobičajenih problema s varoom, nametnikom koji zahtijeva stalni nadzor. Tadić već četvrtu godinu svoj pčelinjak tretira isključivo organskim kiselinama. Takav pristup zahtijeva češće praćenje zaraženosti i djelotvornosti tretmana, ali ga smatra pouzdanijim od nekih konvencionalnih preparata.

»Varoa brzo razvija otpornost na određene kemikalije. Na tržištu ima i sredstava koja nisu dovoljno kontrolirana, jedne godine djeluju, druge gotovo uopće ne obaraju nametnika, a neka mogu biti i toksična za pčele. Zato sam prije četiri godine prešao na organski način. Tko redovito kontrolira zaraženost, ne bi trebao imati neugodnih iznenađenja«, objašnjava.

Veći trenutačni problem vidi u nedostatku kvalitetne prirodne hrane. Zbog suše nema dovoljno peludi, a i ono malo dostupne može biti lošije kvalitete. Posljedica su gladovanje i slabljenje zajednica prije ulaska u zimu. Kao primjer navodi razgovor s pčelarom iz Male Bosne, gdje je vegetacija potpuno sasušena, pa su se nekada normalno razvijena društva tijekom tri mjeseca bez paše svela na vrlo slabe zajednice.

»Najvažnije je pčele na vrijeme očistiti od varoe, osigurati im dovoljno hrane i omogućiti pristup peludi. Mi problem ublažavamo selidbom uz Dunav i pravodobnim smještanjem u zimovnike«, kaže Tadić.

Ove i prethodne godine na svojem pčelinjaku nije imao trovanja pesticidima, ali upozorava da se takvi slučajevi događaju kada se cvjetajuće kulture tretiraju nedopuštenim sredstvima. Propisi zabranjuju tretiranje u cvatnji, no ondje gdje ima mnogo manjih voćnjaka pčelaru je često teško utvrditi izvor problema.

Otkupne cijene kao prije deset godina

Ekonomski dio proizvodnje podjednako je zahtjevan kao i briga o zajednicama. Tadić uspijeva pokriti troškove zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s otkupljivačima koji mu za veće količine nude nešto bolju cijenu, ali i razvijenoj prodaji na malo te širokom asortimanu pčelinjih proizvoda. Ovogodišnje ponuđene otkupne cijene kretale su se od 2,2 do 2,5 eura po kilogramu suncokretova meda, od 1,8 do 2,2 eura za repičin te približno od 4 do 4,5 eura za bagremov med.

»To su cijene na razini od prije deset godina, dok su naši troškovi u međuvremenu porasli dva do tri puta. Proizvodnja je istodobno smanjena i mnogo otežana zbog klimatskih promjena. Uvjeti nisu stimulativni za neku veliku proizvodnju. Poskupjeli su gorivo, lijekovi i sve ostalo što nam je potrebno, a otkupna cijena nije pratila taj rast«, kaže Tadić.

Dodatni pritisak stvara uvozni med koji, prema njegovim riječima, stiže po sumnjivo niskim cijenama i čija je kvaliteta često upitna. Navodi da se takvi proizvodi kupcima nude za približno 1,5 do 2 eura po kilogramu. Osnovne analize, tvrdi, nisu uvijek dovoljne za pouzdano utvrđivanje podrijetla i autentičnosti proizvoda, pa se domaći pčelari cijenom moraju natjecati i s proizvodima za koje sumnjaju da nisu pravi med.

»Tko je razvio prodaju na malo još se može održati. Ali ako radite samo za otkupljivače i prodajete med na veliko, morate u proizvodnju uložiti više desetaka tisuća eura kako biste ostvarili plaću kakvu možete zaraditi u tvornici, i to bez svih rizika koje pčelarstvo nosi«, slikovito opisuje računicu.

Redovita potpora po košnici posljednjih se godina, kaže, nije mijenjala i iznosi 1.000 dinara po košnici. Registrirana gospodarstva mogu se prijavljivati i na općinske ili državne natječaje za nabavu opreme, na kojima se najčešće vraća do 50 posto iznosa bez PDV-a, premda isplate pojedinih državnih programa znaju kasniti. Posebno važna bila mu je potpora Hrvatske, realizirana preko Cro-fonda, uz koju je nabavio novu autoprikolicu i električni ApiLift za podizanje i premještanje košnica. Dio ulaganja osigurao je sam, ali ističe da bez potpore, uz današnje cijene meda i troškove proizvodnje, takvu opremu još dugo ne bi mogao priuštiti.

»Ta me pomoć pogurala nekoliko godina naprijed. Prikolicu sam zamijenio većom i boljom, a ApiLift mi omogućava da na pčelinjaku radim sam. Možda ne jednako brzo kao dvojica, ali posao mogu obaviti i kada nemam koga pozvati u pomoć. U ovoj financijskoj situaciji to je za mene pun pogodak i pravi vjetar u leđa«, zaključuje Savo Tadić.

Ivan Ušumović