Sestre dominikanke prigodom 75. obljetnice djelovanja u Subotici

»Došle su bile sestre da rade za vas, da vam budu majke i sestre, a vi njima budite pri ruci dajući im rada i povjerenje. Zajedno ćemo surađivati u svemu, na slavu Božju i dobro naroda!«, rekao je biskup Budanović 

Da se zatvara samostan sestara dominikanki Kongregacije sv. Anđela čuvara u Subotici potvrdila nam je priora samostana s. Nada Ivanković, koja ovih dana pakira stvari i rasprema kuću. Kako je i sama rekla, sve ima svoj početak i svoj kraj, pa tako i djelovanje sestara dominikanki u Subotičkoj biskupiji u župi sv. Jurja u Subotici. Sestre su u Suboticu došle 11. svibnja 1947. godine, a odlaze 11. listopada 2026. Rekli bismo, premještaj sestara ili općenito redovnika je nešto normalno i prisutno u svakome redu, no danas smo svjedoci zatvaranja jedne kuće – samostana, i to nakon 79 godina djelovanja.

»To su samo zidovi«

»Bilo je za očekivati da će se kuća zatvarati jer sestre koje su bile tu sve su bile starije, umrle su i ja sam ostala sama. Još ranije sam govorila časnoj majci da ne mogu sama biti u ovoj velikoj kući i da to nije ni moj način života. Rođena sam u velikoj obitelji i cijeli život provela u samostanskoj zajednici. Sad kad je bio blagdan Anđela čuvara, išla sam moliti Boga i iz sveg glasa sam pjevala da se ne osjećam sama. Teško je otići, ali to je moje zvanje i to sam izabrala«, priča s. Nada i dodaje kako je razlog zatvaranja manji broj zvanja.

Po njenim riječima, sestara dominikanki ovoga reda ima još u samostanu na Korčuli i Veloj Luci, zatim u Splitu, Šibeniku, Zagrebu, Pregradi, Virju, Orebiću, do sada je bilo u Subotici i u Hamburgu gdje su sestre bile u Hrvatskoj katoličkoj misiji, no i tamo se njihov boravak završava, i to u 11. mjesecu. Također, u prethodnim godinama zatvorena je i misija u Kanadi, a sestra Nada će nakon Subotice ići u Pregradu.

»Uvijek sam se divila roditeljima kada su prešli sa salaša u grad. Zapravo, svi mi smo se rodili na salašu i sigurno ih je puno uspomena vezalo za to mjesto, no kad je trebalo ići u varoš, oni su sve ostavili i došli. Kad je mama došla tu kod mene i kad sam je pitala da ide sa mnom u staru kuću da je vidim malo, mama mi je rekla: ‘ma iđi ti ćerce, to su samo zidovi’. Tako je i ovdje: ostaju zidovi, a mi idemo dalje. Istina, tu su ljudi s kojima sam lijepo surađivala i radila. Bilo je i u ovoj župi ljudi koji su se puno žrtvovali i pomagali. I tu su ipak i sestre živjele, ali eto, tako je kako mora biti. Gospodin zna zašto je to dobro«, kaže s. Nada.

s. Nada Ivanković i s. Marta Turi

Sestre iz Bačke

U gotovo osam desetljeća dominikanke su puno toga lijepog i plemenitog dale za Suboticu, Tavankut ali i samoj Kongregaciji svetih Anđela čuvara jer je iz Bačke poteklo 19 sestara dominikanki: s. Mala Tereza Vidaković, s. Marija Josipa Vidaković, s. Kornelija Geci, s. Benvenuta Bojanović, s. Leopoldina Temunović, s. Dominika Loch, s. Nada Gabrić, s. Borislava Malagurski, s. Alfonza Ostrogonac, s. Sofja Aladžić, s. Amata Prćić, s. Brigita Stantić, s. Imelda Cindrić, s. Gema Prćić, s. Mala Tereza Mačković, s. Kalista Stantić, s. Nada Ivanković, s. Blaženka Rudić i s. Marta Turi koja je vječne zavjete položila 2. listopada ove godine.

Sestre su prethodnih desetljeća puno dale Subotičkoj biskupiji, a napose župama u kojima su djelovale – u župi Presvetog Srca Isusova u Tavankutu, a napose u župi sv. Jurja u Subotici.

Sestre su posljednjih godina brinule i o staricama, brinule se za crkvu i zajednicu. Po riječima s. Nade bilo je godina kada ih je ovdje u samostanu bilo i osam sestara, ali to je bio najveći broj. Neko vrijeme je u samoj kući u Subotici bilo 4-5 sestara, u Tavankutu još 2-3, a bilo je godina i kada su po dvije sestre bile u samoj župi. Puno su radile u crkvi, u župi, u školi.

Povijesni zapisi govore kako su sestre na počecima živjele u krajnjem siromaštvu, ali s pouzdanjem u Božju providnost. Zapravo, živjele su od nagrade za pletenje džempera, pranja i glačanja crkvenoga ruha, čuvajući radničku djecu, poučavajući djecu materinskom hrvatskom jeziku i stranim jezicima, matematici, poučavanju glazbe i organiziranju župnog mješovitog zbora.

Osnivanje samostana

Dominikanci su u Suboticu došli 29. studenoga 1945. godine te im je bila povjerena duhovna služba u današnjoj župi Uskrsnuća Isusova, no već 19. travnja 1948. godine morali su napustiti Suboticu. Sestre dominikanke svoju filijalu u Subotici utemeljile su, kao što je spomenuto, 11. svibnja 1947., no njihova poveznica s Bačkom započela je dvadeset godina ranije, kada je u rujnu 1926. u Korčulu kao kandidatica Kongregacije svetih Anđela čuvara došla prva bačka Hrvatica Veronika Vidaković. Nakon postulature ušla je u novicijat 1927. i od te je godine poznajemo pod imenom s. Mala Tereza. Kako stoji u povijesnim spisima, »kao zrela redovnica puninom duše željela je prenijeti duhovno blago dominikanskog reda u svoj rodni zavičaj«. Svoju želju dijeli s rođenom sestrom, također dominikankom, s. Marijom Josipom. Školski drug s. Male Tereze bio je vlč. Ante Kopunović, koji je bio spreman ustupiti svoju obiteljsku kuću uz crkvu sv. Jurja, u Ulici Paje Kujundžića 6 (gdje se i danas nalazi kuća), kako bi sestre mogle proširiti svoje djelovanje i u Subotici. Osim starješice s. Ignacije Bojanić odlučeno je da u Suboticu s njom pođu još četiri dominikanke: s. Mala Tereza Vidaković kao njezina zamjenica te sestre Imakulata Klobučar, Serafina Vladušić i Kazimira Patrewucha.

Kada su sestre došle u Suboticu, biskup Lajčo Budanović svečano ih je uveo u župu sveti Juraj u Subotici, gdje su preuzele službu sakristanke i orguljašice, jer vlasti u to vrijeme nisu dozvolile sestrama nikakve socijalne djelatnosti. Kako stoji zapisano, bila je nedjelja, dan lijep i sunčan. Biskup je želio da javno, na očigled svih vjernika, sestre zauzmu svoje mjesto i dobiju učešće u mističnom životu župne zajednice. Šest sestara krenule su uz crkvena zvona, predvođene križem i crkvenim barjacima, na svetu misu. Na ulaznim vratima crkve čekao je biskup Budanović. Prije ulaska sestara u crkvu, sâm biskup je s propovjedaonice protumačio vjernicima svrhu te svečanosti, kao i svrhu Reda i dolaska u Suboticu.

»Došle su bile sestre da rade za vas, da vam budu majke i sestre, a vi njima budite pri ruci dajući im rada i povjerenje. Zajedno ćemo surađivati u svemu, na slavu Božju i dobro naroda!«, rekao je tadašnji biskup.

Sestre otvaraju kuću i u Tavankutu

Krajem prvoga desetljeća prisutnosti u Subotici sestre su otvorile i filijalu u Tavankutu. Tadašni župnik Ivan Lebović obratio se sestrama Maloj Terezi i Mariji Josipi Vidaković s molbom da preuzmu ređenje župne crkve. S. Mala Tereza prenijela je časnoj majci Anđeli Milinković župnikovu želju da se u Tavankut pošalju tri sestre za vođenje crkvenoga pjevanja, katehiziranje i ređenje crkve. Časna majka je s Vrhovnim vijećem Kongregacije prihvatila ponudu i donijela odluku o otvaranju filijale u Tavankutu. No, čini se da do toga ne bi došlo da nije s. Marija Josipa Vidaković detaljno izvijestila časnu majku o svemu i ponudila se da osobno pođe u Tavankut, stoji u zapisima. Nakon što je 30. srpnja 1958. svoj pristanak dao i biskup Matiša Zvekanović, s. Marija Josipa napustila je 1. kolovoza Suboticu i preselila u novootvorenu filijalu Gospe Lurdske u Tavankutu. Sestre su imale kateheze u Donjem i Gornjem Tavankutu, priređivale predstave s djecom i mladima, čuvale i njegove običaje bunjevačkih Hrvata. Novu samostansku kuću u Tavankutu podigle su početkom ‘70-ih godina, a sama župa Presvetog Srca Isusova u Tavankutu dala je ovom redu šest sestara. Sestre su iz Tavankuta otišle 2000. godine, a danas je na nekadašnjim temeljima samostana župna dvorana i vrtić Anđeli čuvari.

Kuća ostaje župi

Samostan sestara dominikanki u Subotici neće ostati prazan, sestre su odlučile samostan ostaviti župi. Tako će se u ovu zgradu preseliti župa i sadašnji župnik vlč. Tomislav Vojnić Mijatov. U samostanu ima i predivna kapelica u kojoj su za vrijeme renoviranja crkve preko tjedna služene svete mise. Sve ostalo za što će se koristiti, kako je rekla s. Nada, ostaje na župniku.

Dok se pakira, s. Nada priča o svojim dojmovima.

»Sve mi je nekako pomiješano. I teško je, ali se i radujem da ću biti u zajednici. Nisam ni ja više mlada, kad se razboliš ili kao prošle godine kada sam ruku slomila, pa me i križa uhvatila, prepušten si sam sebi. Bog je dao da bude ovako. Voditi samostan sâm je previše za jednu osobu. Teško je odlučiti što raditi i razlučiti što je ispravno. Uvijek je lakše kad imaš nekog pa razmijenite mišljenje. No, sada ujedno pakiram sebe i raspremam kuću. U nedjelju, 11. listopada, posljednja je nedjelja da sam tu i na neki način oprostit ću se od vjernika. Dolazi i časna majka Jakica i druge sestre, i kako smo došle prije 79 godina, tako ćemo sada i otići. U ponedjeljak, 12. listopada, trebam već biti u Pregradi. To je put koji sam odabrala i sretna sam da je tako. Nije mi prvi puta da imam premještaj. Sad je teško jer sam sama, a sve treba pakirati i odlučiti što raditi s pojedinim stvarima, ali sam imala pomoć vjernika koji su bili na raspolaganju«, priča s. Nada koja je u Subotici bila u dva navrata, i to od 2014. do 2018. godine i potom od 2020. do danas.

Nakon svojih zavjeta prvo je bila na Hvaru u biskupiji, zatim kratko u Zagrebu, pa na Korčuli, potom u Kanadi 21 godinu, ponovno na Korčuli, u Subotici, u Zagrebu, ponovno u Subotici i sada odlazi u Pregradu.

Po njenim riječima, sada ukupno u ovome redu ima između 80 i 90 sestara, no većina su starice i u mirovini. Sestra Nada vjeruje da sve ima svoje »zašto?«.

»Tu se možda smanjuju zvanja, ali se Crkva i redovništvo na drugome mjestu širi. Tako da mi ovdje naša vrata zatvaramo, ali Bog ih otvara na drugom mjestu. Neće Crkva propasti. Zatvara se jedna kuća – zidovi, ali neće niti naš red niti općenito Crkva«, poručila je s. Nada.

Tako se i naša priča zatvara, pomalo tužno. Nakon 79 godina zajedničke molitve, duhovnosti, pjesme, prisutnosti, ostajemo bez »bili časni«, kako su u narodu bile poznate.

Ž. V.

Povijesne podatke za tekst ustupio je vlč. Tomislav Vojnić Mijatov