HosanaFest postaje puno više od natjecanja. On čovjeka stavlja pred ogledalo. Pokaže mu koliko u njemu ima odgovornosti, poniznosti, zahvalnosti, ali i taštine, zavisti ili potrebe da bude priznat. Zato bih rekao da me HosanaFest naučio kako nije najvažnije jesam li pobijedio, nego jesam li bio vjeran onome što mi je Bog dao i jesam li to najbolje što sam mogao stavio u njegovu službu

Prije dvadeset godina HosanaFest je počeo kao ideja koja nije imala veliki projektni plan, nego jednostavnu želju: mladima ponuditi prostor u kojemu će svojim talentom govoriti o vjeri i tražiti svoj put do Boga. Dvadeset godina nakon što je pokrenut HosanaFest njegov idejni tvorac i osnivač vlč. dr. Marinko Stantić i dalje je na njegovu čelu. Uoči 21. HosanaFesta razgovarali smo s njime o tome kako je sve počelo, što se promijenilo i kako ova priča još uvijek traje? I dvadeset godina poslije HosanaFest živi. Nova stranica bit će ispisana 11. listopada, kada će u Subotici biti održan 21. HosanaFest. Nakon dva desetljeća pitanje više nije samo kako je sve počelo, nego i u kom pravcu će Festival rasti dalje.

► Idejni ste tvorac i inicijator Festivala hrvatskih duhovnih pjesama – HosanaFesta. Kako je sve započelo? Što se tada, još 2005. godine događalo u Vašoj glavi i srcu i zbog čega ili koga ste odlučili pokrenuti ovaj festival?

Ne mogu reći da sam jednoga jutra ustao i rekao: »Idemo napraviti HosanaFest«. To je više sazrijevalo kroz susrete s mladima, kroz promišljanja kako mladima približiti Boga i Crkvu. Vidio sam koliko vole glazbu, koliko kroz nju izražavaju ono što osjećaju i koliko im je ona bliska. I sâm sam takav. Uz to, pohađao sam duhovne festivale u Hrvatskoj, u kojima sam uživao. To mi se pokazalo vrlo prihvatljivim za susret mladih s Bogom, ali i ne samo njih. Kroz promišljanja sam bio uvjeren da mladima ne treba samo govoriti o Bogu. Treba im dati priliku da sami nešto stvore, da svoju vjeru izraze jezikom koji im je blizak, da sami nađu put do Boga kroz svoje talente. Ako mladi pišu pjesme o ljubavi, prijateljstvu, životu i svojim problemima, zašto ne bi pisali i pjevali o Bogu? Tako je počela priča. Nije iza nje stajao neki veliki projektni plan. Stajala je jedna jednostavna želja: ponuditi platformu u kojoj će mladi svojim talentom komunicirati s Bogom. I danas mi se čini da je upravo to najvažnije što se nije promijenilo.

► Kada danas pogledate 20 godina HosanaFesta, koja Vam se prva slika pojavi pred očima?

Lica ljudi. Ne pozornica, ne reflektori, ne nagrade. Ljudi. Vidim mlade koji prvi put dolaze u Suboticu, one koji su nervozni prije nastupa, one koji se iza pozornice još dogovaraju oko posljednjih detalja, volontere koji trče na sve strane i publiku koja iščekuje čuti nešto novo. Posebno vidim ljude koji su tada bili mladi, a danas su odrasli. Neki imaju obitelji, neki su nastavili glazbeni put, neki su ostali aktivni u Crkvi, neki su otišli drugim životnim putovima. Neki su se upravo po HosanaFestu približili Bogu. Neki su se upoznali na HosanaFestu i tako stekli nove prijatelje, a ima i onih koji su baš na pozornici našega festivala našli svog bračnog druga. Kada shvatite da je jedan događaj bio dio nečijega odrastanja, onda znate da nije bio uzaludan.

► Jeste li tada vjerovali da će ta ideja trajati 20 i više godina?

Ne. Barem ne na način na koji danas gledamo na tih dvadeset godina. Kada pokrećete nešto novo, razmišljate kako će izgledati prvi put. Ne razmišljate što će biti za dvadeset godina. Sebe nikako nisam tada vidio na čelu festivala dvadeset godina. Za tim, mogu reći da žalim. Želio bih da se ova priča nastavi i kad ja ne budem dio organizacije. Molim Božju providnost da mi tu molitvu usliša. To je moja želja, a Njegova odluka. Ono što mogu reći jest da sam tada znao koliko će ljudi, vremena, novca, energije i problema trebati da Festival bude održan, možda bih se malo više uplašio. (smijeh) Ali, možda je dobro što nisam znao. Čovjek ponekad treba imati dovoljno entuzijazma da napravi prvi korak, a ne toliko informacija da se uplaši svih koraka koje za to treba napraviti.

► Od početka ste inzistirali na suvremenom glazbenom izričaju. Zašto Vam je bilo važno da duhovna pjesma ne ostane zatvorena samo u tradicionalnim glazbenim okvirima?

Zato što Bog nije muzejski eksponat. Ako želimo da mladi čuju poruku Evanđelja, moramo govoriti jezikom koji oni razumiju. To ne znači mijenjati Evanđelje. Naprotiv, znači tražiti nove načine da ista poruka dođe do čovjeka današnjice. Mene nikada nije plašilo da duhovna pjesma bude moderna. Plašilo bi me kada bi bila prazna. Može pjesma imati moderan ritam, odličnu produkciju, snažan aranžman, a da istodobno čovjeka potakne na razmišljanje, molitvu ili zahvalnost, može čovjeka ohrabriti, utješiti, oraspoložiti. Dakle, nema tu nikakve suprotnosti. Vjera ne postaje manje duboka zato što je pjesma dobro producirana.

► Dobro se sjećam prvog Festivala i pozornice koja je bila nešto do tada neviđeno u Subotici – voda, mjehurići pjene... Odakle je došla ta ideja?

Vjerojatno iz one vrste kreativnosti koju imate kada ste mladi i još nemate previše iskustva pa se usudite pokušati ono što bi netko iskusniji možda odmah odbacio. Htjeli smo napraviti nešto kvalitetno u svakom smislu. Ne zato da bismo bili drugačiji radi različitosti, nego zato što smo željeli da Festival bude događaj koji će ljudi zapamtiti. Dajmo Bogu ono najbolje od sebe! Ali iza svega toga ipak je stajala jedna ozbiljna misao: zašto bi ono što je povezano s vjerom moralo uvijek izgledati skromno u umjetničkom smislu? Ako Bogu dajemo najbolje što možemo, onda i umjetnički izraz može biti kvalitetan, lijep i suvremen. Naravno, danas bih neke stvari vjerojatno napravio drugačije. Ali drago mi je što smo tada imali hrabrosti pokušati.

► HosanaFest je vrlo brzo izašao iz okvira Subotičke biskupije i postao međunarodni Festival. Kroz njega je prošao veliki broj autora, izvođača i volontera. Postoji li neki susret, izvođač ili priča koja Vam je posebno ostala u srcu?

Ima ih toliko da bi bilo opasno početi nabrajati. Sigurno bih nekoga zaboravio. Ali jedna stvar mi je posebno lijepa: ljudi koji su se upoznali preko HosanaFesta ostali su povezani i nakon njega. Spomenuo sam i brak dvoje do tada nepoznatih ljudi. Nadam se da neće zažaliti što su baš tada bili na HosanaFestu i osim pjevanja oko bacali na druge izvođače. (smijeh) To mi govori da Festival nije bio samo pozornica na kojoj netko otpjeva pjesmu i ode kući. Oko njega se stvarala jedna mreža prijateljstava. A meni je to možda i najveći uspjeh Festivala, jer nagradu dobije jedan izvođač. Ali prijateljstvo mogu ponijeti mnogi.

► Je li Vam se ikada dogodilo da Vam se netko od bivših sudionika, možda godinama poslije, javio i rekao da mu je HosanaFest na neki način promijenio život?

Da. I svaki put me takva poruka iznenadi, jer mi koji smo organizirali Festival često vidimo ono što je bilo teško: rokove, probleme, nedostatak novca, nedostatak domaćina izvođačima, ljude koje treba organizirati... A onda vam se nakon nekoliko godina javi netko i kaže: »Znate, meni je ono bilo važno«. I odjednom shvatite da ste možda sve vrijeme gledali na krivu stranu. Mi vidimo organizaciju. Netko drugi vidi svoj životni trenutak. Zato mi takve priče znače više od bilo koje nagrade. Nagrada govori da je nešto bilo dobro izvedeno. Čovjek koji vam kaže da je nešto ponio sa sobom govori da je dotaknuto njegovo srce.

► Koliko je HosanaFest važan za hrvatsku zajednicu u Vojvodini? Može li jedan glazbeni festival istodobno biti i mjesto evangelizacije, susreta i čuvanja hrvatskog jezika i identiteta?

Može. I mislim da je upravo u tome njegova posebna vrijednost. Mi živimo u manjinskoj zajednici. Zato svaki događaj koji okuplja ljude ima svoju dodatnu težinu. Na HosanaFestu se pjeva na hrvatskom jeziku. Dolaze ljudi iz različitih krajeva. Susreću se Hrvati iz Vojvodine s gostima iz Hrvatske i drugih zemalja. Tu je spoj Hrvata koji žive u različitim krajevima. Tako jedni druge ne samo upoznajemo, nego se povezujući trebamo osjećati ponosni što smo dio jedne divne lepeze koja ima svojih specifičnosti, a i onoga zajedničkoga koje krasi tu lepezu. A onda kroz pjesmu govorimo o Bogu. Zato bih rekao da se ovdje nekoliko stvari prirodno susreće: vjera, jezik, glazba, zajedništvo i identitet. Ne treba od toga praviti neku ideologiju. Jednostavno – ako čovjek može slobodno govoriti svojim jezikom, pjevati, moliti i susresti drugoga, onda se čuva ono što jesmo.

► Organizirati festival 20 godina nije mala stvar. Što je bilo teže: pokrenuti HosanaFest ili ga održati živim kroz dva desetljeća?

Održati ga živim. Pokrenuti nešto možete snagom entuzijazma. Prvu godinu svi su puni energije. Sve je novo. Ali onda dođe druga godina. Pa treća. Pa deseta. I svaki put morate ponovno odgovoriti na pitanje zašto ovo radimo? Mislim da je najveća opasnost za svaki projekt da počne živjeti samo zato što je navika. Rutinu, baš kao i ljubav prema onomu što radite – ljudi osjete. HosanaFest ne smije postojati zato što smo ga jednom pokrenuli. Mora svake godine ponovno opravdati svoje postojanje. Zato je bilo potrebno mijenjati stvari, prihvaćati nove ljude i nove ideje, ali istodobno čuvati ono bitno. To nije uvijek bilo lako.

► I Vi ste se tijekom tih 20 godina sigurno mijenjali zajedno s Festivalom. Što Vas je HosanaFest osobno naučio?

HosanaFest me naučio da je on, zapravo, vrlo dobar test vjere. Ne samo za izvođače nego i za mene, kao i za sve organizatore. Jer na takvim se stvarima vidi koliko je naša vjera stvarna i koliko je ono što govorimo o Bogu doista utkano u naš život. Na HosanaFestu se vidi jesam li odgovoran. Jesam li ozbiljno shvatio ono što mi je povjereno? Jesam li izgradio talent koji mi je Bog dao ili sam ga zapustio? Jesam li se potrudio koliko sam mogao? Jesam li doista dao najbolje od sebe da ono što radim bude na slavu Boga, a ne na slavu mene? Čovjek se često ispituje na velikim stvarima, a meni se čini da se zapravo po malim stvarima najbolje vidi kakav sam. Kao izvođač, jesam li došao pripremljen? Jesam li ispoštovao dogovor? Jesam li napravio ono što se od mene tražilo? Jesam li svoj talent razvijao ili sam se zadovoljio onim što već imam? Sve su to male stvari, ali upravo se u njima vidi koliko smo odgovorni pred Bogom. A onda dolazi još teži dio: kako prihvaćam rezultat? Ako pobijedim, jesam li odmah pomislio da sam bolji od drugih? Jesam li postao ohol i umišljen? A ako ne pobijedim, mogu li iskreno čestitati onome tko je pobijedio? Ako mislim da je moja pjesma bila bolja, mogu li prihvatiti odluku bez ljutnje, ogovaranja i osjećaja nepravde? Tu HosanaFest postaje puno više od natjecanja. On čovjeka stavlja pred ogledalo. Pokaže mu koliko u njemu ima odgovornosti, poniznosti, zahvalnosti, ali i taštine, zavisti ili potrebe da bude priznat. Zato bih rekao da me HosanaFest naučio kako nije najvažnije jesam li pobijedio, nego jesam li bio vjeran onome što mi je Bog dao i jesam li to najbolje što sam mogao stavio u njegovu službu. Ako je tako, onda sam možda i izgubio natjecanje, ali nisam izgubio ono puno važnije. I mislim da se ne prijavljuju na HosanaFest upravo oni koji u dubini sebe ovo osjećaju. A to je znak slabe ili krive vjere.

► Kada biste morali izdvojiti jednu pjesmu, jedan nastup ili jedan susret iz ovih 20 godina koji biste ponijeli sa sobom – što bi to bilo i zašto?

Vjerojatno bih ponio prvi Festival. Ne zato što je bio najbolji ili tehnički najsavršeniji. Upravo suprotno. Bio je to tek naš početak. Ali tada se dogodilo nešto posebno: ideja je prvi put postala stvarnost. Mislim da ni publika nije očekivala ono što smo ponudili, pa im je i to bio glazbeni spektakl. Na svaki naredni su dolazili s već nekom dozom očekivanja. Do tada je HosanaFest postojao samo u našim glavama, razgovorima i planovima. A onda je došao trenutak kada su ljudi sjeli u dvoranu, zasvirala je prva pjesma i odjednom smo znali – ovo stvarno postoji. I sami su ljudi svjedočili da im je HosanaFest bio poput one uzrečice »svjetsko, a naše«. Taj osjećaj ne može se ponoviti.

► Dvadeset godina je lijepa obljetnica, ali svaka obljetnica otvara i pitanje budućnosti. Što još želite ostvariti s HosanaFestom? Postoji li neka ideja ili san koji još niste uspjeli realizirati?

Volio bih da HosanaFest još više izađe izvan jedne festivalske večeri. Da pjesme koje nastaju na Festivalu ne ostanu samo pjesme koje smo čuli jedne večeri u Subotici, nego da ih ljudi pjevaju u župama, na susretima mladih, u molitvenim zajednicama. Volio bih i da još više mladih autora dobije priliku pokazati što nose u sebi. A postoji i jedan veći san: da HosanaFest jednoga dana bude toliko ukorijenjen da ne ovisi o jednoj osobi. Ako festival može živjeti i kada se promijene ljudi koji su ga pokrenuli, onda je stvarno postao tradicija. To bih volio doživjeti i na HosanaFestu: doći sa staračkim štapom u poznim godinama.

► Pred vama je 21. HosanaFest, koji će biti održan 11. listopada. Što nam ove godine pripremate? Što će ovogodišnji HosanaFest donijeti publici i što biste posebno izdvojili iz programa?

Svaki HosanaFest ima svoju atmosferu. Nakon dvadeset godina čovjek se prirodno pita: dobro, što sada? I moj odgovor je: idemo dalje, ali ne zato da bismo samo napravili još jedan Festival. Ovogodišnji HosanaFest želimo ponovno ponuditi kao mjesto susreta. Susreta ljudi, mladih, glazbe i vjere. Imamo novi Organizacijski odbor s mandatom od pet godina. Ovaj je Odbor donio već neke izmjene. Više neće biti glavna nagrada ona koju izvođači sami između sebe izglasaju, već će o njoj odlučivati stručni žiri. A slogan »U glazbi – susret s Bogom« zapravo vrlo dobro govori ono što smo pokušavali raditi svih ovih godina. Ne želimo da ljudi samo čuju pjesme. Želimo da ih neka pjesma zaustavi, da ih neka riječ dotakne, da se možda u nekom trenutku prepoznaju u onome što izvođač pjeva, jer na kraju, ako ostane samo lijepa glazba – napravili smo koncert. Ako čovjek kroz tu glazbu susretne Boga, onda smo napravili HosanaFest.

► Možda za kraj možemo pozvati i naše čitatelje da dođu, čuju i daju svoj doprinos glazbi u susretu s Bogom. Gdje se održava ovogodišnji Festival i odakle dolaze izvođači koji nastupaju u nedjelju?

Naravno. Sve čitatelje Hrvatske riječi srdačno pozivam na XXI. Festival hrvatskih duhovnih pjesama – HosanaFest koji će biti održan u nedjelju, 11. listopada, u sportskoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici, s početkom u 19 sati. Cijena ulaznice je 250 dinara. Kada su u pitanju izvođači, možemo reći da na programu ima 15 novih pjesama, koje će izvesti sudionici ovogodišnjeg Festivala koji dolaze iz Subotice, s Palića, iz Novog Sada, Tavankuta, Valpova, Kube, Posušja, Osijeka, Stuttgarta, Blata i Slavonskog Broda. Nastupit će već više ili manje poznata lica, ali svatko s istim ciljem – slaviti Gospodina. Sve vas čekamo i radujemo se susretu.

XXI. Festival hrvatskih duhovnih pjesama – HosanaFest bit će održan u nedjelju, 11. listopada, u sportskoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici, s početkom u 19 sati. Cijena ulaznice je 250 dinara, a na ovogodišnjem Festivalu bit će predstavljeno 15 novih skladbi koje će biti izvedene pod sloganom »U glazbi – susret s Bogom«.