Novinarstvo je za mene uvijek bilo poziv, a ne posao * Što se tiče dokumentarnog filma, umjetnički pristup daje mu još veću vrijednost, ali mora imati i još jednu veću ljepotu, a to je po meni, prije svega, etički pristup temi * Film je za mene sredstvo koje mi je pomoglo da se, bez kompromisa, nastavim boriti za ideje u koje vjerujem

Smisao za kojim tragamo tijekom života pojavljuje se u bezbroj oblika. Za Aleksandra Reljića nema dileme: angažirana umjetnost i dokumentarni filmovi koji njeguju kulturu sjećanja, otvaraju zapečaćena povijesna pitanja, vraćaju žrtvama dostojanstvo i bore se protiv nepravdi raznih vrsta smisao su života i rada.

Aleksandar Reljić rođen je 1974. u Beogradu. Nagrađivani je redatelj i producent dokumentarnih filmova i novinar čiji rad istražuje kulturu sjećanja, ljudska prava, ratne zločine, nacionalizam, ksenofobiju i naslijeđe sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom više od dva desetljeća bavljenja novinarstvom i dokumentarnim filmom režirao je brojne zapažene dokumentarne filmove posvećene povijesnom sjećanju i socijalnoj pravdi. Bio je urednik Dokumentarnog i obrazovnog programa Radio-televizije Vojvodine (2015. – 2017.), a od 2019. godine vodi nezavisnu produkcijsku kuću Core Dox, koja proizvodi međunarodno priznate dokumentarne filmove. Njegov dugometražni dokumentarni film Enkel (2018.) osvojio je više međunarodnih nagrada i bio nominiran za nagradu Prix Europa za najbolji europski televizijski dokumentarni film. Među njegovim novijim filmovima su Sandžak Process (2020.), No Pardon (2022.), Mamula All Inclusive (2023.) i Novi Sad Remembrance (2024.), koji nastavljaju njegovo istraživanje povijesti, pomirenja i posljedica političkog nasilja. Reljićevi filmovi prikazivani su na brojnim međunarodnim festivalima i prepoznati su po istraživačkom pristupu, snažnoj humanističkoj perspektivi i posvećenosti očuvanju povijesne istine kroz osobne priče.

Velikim dijelom svoje karijere bavio se novinarstvom. Od 1997. počeo je raditi u agenciji Beta, kasnije u AFP-u, Glasu Amerike i Radio-televiziji Vojvodine, gdje je posljednjih petnaest godina zaposlen. Surađivao je i s mnogim novinama, tjednicima, portalima, radio stanicama i televizijama. U mladosti se bavio i muzikom i bio gitarist, autor i osnivač grupe Generacija bez budućnosti, koja je u različitim intervalima bila aktivna od 1990. pa sve do 2013. godine kada je bend raspušten.

► Od rane mladosti bavite se novinarstvom. Što novinarstvo u biti predstavlja za Vas kada se sjetite svojih početaka?

Novinarstvo je za mene uvijek bilo poziv, a ne posao. U svoje vrijeme predstavljalo mi je doslovno kanal za frustrirajuću situaciju ratnog okruženja, pad moralnih i svih drugih vrijednosti i sl. Novinarstvo je u tom periodu za mene bilo lijek u svakom smislu, a agencija Beta, u kojoj sam proveo prvih osam godina karijere, bila mi je i životna škola. U njoj sam odrastao, iako sam se i ranije počeo »muvati« po medijima, prije svega u novosadskom tjedniku Nezavisni, koji je tada bio jedan od svjetionika nezavisnog novinarstva i prva novinarska stanica na koju sam došao davne 1994. Novinarstvo je za mene i danas poziv, iako sam ga u neku ruku napustio u posljednjih desetak godina, od kada se aktivno bavim dokumentarnim filmom, ali je ono moj glavni alat, što pri odabiru tema, što po iskustvu da osjetim koliko ta ista tema može biti relevantna u današnjem vremenu i prostoru.

► Vaše zanimanje za film vjerojatno je starije i od novinarstva i od upisanog Filozofskog fakulteta. Kako ste mu se ipak vratili, kako je sve ponovo počelo? Koji je Vaš prvi film?

Moje zanimanje za film datira od najmlađih dana, ali pravo interesiranje za film kao umjetnost dolazi 1990. kada je otvorena videoteka u predvorju Srpskog narodnog pozorišta, gdje nam je filmove iznajmljivao Peđa Protić, sin nastavnice geografije iz moje Osnovne škole Jovan Popović. Tamo su filmovi bili poredani po redateljima, pa bi se tako nudili filmovi Bertoluccija, Fellinija, Pasolinija, Bergmana, Tarkovskog, Parkera, Jarmuscha… To je bila prva konceptualna videoteka, koja se kasnije preselila u galeriju Most, tada u prostoru Kulturno-prosvjetne zajednice. Imao sam u to doba i vlastitu kolekciju filmova na kazetama. Jedna od želja prije upisa na Filozofski fakultet bila mi je da u Beogradu upišem filmsku i TV produkciju, međutim nikada nisam otišao na taj prijemni ispit. Od svega toga, zbog vremena u kojem smo živjeli, novinarstvo je bilo jači magnet jer mi se učinilo mnogo korisnije. Ono me je odvelo do tema koje i danas tretiram u dokumentarnim filmovima koje snimam. A što se tiče prvog video uratka, on se dogodio u studenom 1997. kada sam s tada starijom i iskusnijom kolegicom otišao da snimimo priču o dvogodišnjici Daytonskog sporazuma, koja je tada emitirana za TV Liberty i koja je imala sve elemente kratkog dokumentarnog filma. Mislim da se zvala Linija, a radilo se o nevidljivoj granici koja je presijecala izvjesno selo, čija je jedna polovica bila u Federaciji BiH, a druga u Republici Srpskoj. Mi smo tada pronašli djeda Jovu i djeda Ibru i jednog zvali kod drugog na kavu i obrnuto, te smo i od jednog i od drugog dobili isti odgovor: »Dobar je, znamo se od malih nogu… ali nji’ova vojska, nji’ova policija…«. To je bio prvi rad tada tek osnovane nezavisne filmske i TV produkcije UrbaNS, koja mi je postavila matricu koju pratim i dan-danas kroz svoje radove i svoje filmove.

► Koliko je, po Vašem mišljenju, važna društvena angažiranost umjetnosti, konkretno dokumentarnog filma, a koliko može biti opasna propaganda sa svojim tipiziranim narativima?

Za mene osobno umjetnost ako nije angažirana, nema neku veliku vrijednost i nije umjetnost. Što se tiče dokumentarnog filma, umjetnički pristup mu daje još veću vrijednost, ali mora imati i još jednu veću ljepotu, a to je po meni, prije svega, etički pristup temi. To je posebna estetika, koja daje dokumentarnom filmu posebnu umjetničku vrijednost. Sve medijske forme, od najkraće do najduže, mogu postati i opasna propaganda, no u formatu dokumentarnog filma propaganda može biti i mnogo opasnija, te poslužiti kao vrlo efikasno oružje za zatupljivanje masa. Međutim, u većini primjera ona je očita, samim tim bezvrijedna, a ne može se ni smatrati filmom. Pravi dokumentarni film mora imati univerzalnu notu, da govori o jednom vremenu, prošlom, sadašnjem, pa možda i budućem, ali za sva vremena.

► Mamula All Inclusive je film o brisanju povijesti. Za Vas mora da je posebno značajan jer Vas vodi u zavičaj – Boku. Kako ste odabrali baš ovu priču i koja Vas je ideja vodila u njenoj realizaciji? Kako je film primljen?

Film Mamula All Inclusive jeste vezan za moju Boku, i u tom smislu sam mu lakše prišao, ali suština je da je taj film imao i ima jednu priču koja govori o današnjem vremenu u svom punom ogoljenom kontekstu. To je priča o novcu koji briše sve pred sobom, pa i sjećanje na žrtve i jednu cijelu epohu poslijeratnog jugoslavenskog društva i njegovih vrijednosti. Ništa nije moglo biti veća tema za mene od te da je netko odlučio zarad golog profita da na nekadašnjem mjestu stradanja napravi mjesto zabave i dekadencije. Ta priča potpuno je opravdavala onu staru izreku o »sitima, pa bijesnima«. Naime, nekadašnji koncentracijski logor iz Drugog svjetskog rata pod upravom talijanskih fašista smješten u tvrđavi Mamula, na otoku Lastavica na ulazu u Bokokotorski zaljev, u kojem je tamnovalo na tisuće ljudi, civila, žena i djece, dan je u zakup na 49 godina egipatskom tajkunu, koji je na tom mjestu otvorio luksuzni hotelski resort za bogatu klijentelu, koju nikako ne zanimaju patnje ljudi koji su na tom mjestu prošli golgotu prije 80 godina. Taj film strpljivo smo snimali punih sedam godina, bilježeći iz kuta nekadašnjeg logoraša, sada pokojnog Ive Markovića, kako se njegovo mjesto stradanja polako pretvaralo u hotel.

► Nepravda kao da je Vaša vječita fascinacija. Vidite li svoj umjetnički izraz kao vid aktivne borbe protiv nepravde?

Naravno, to je po meni jedini smisao mog bavljenja medijem dokumentarnog filma, koji mi daje punu slobodu i širinu da u svakom smislu izrazim ono zbog čega bih inače vrištao.

► Vaši filmovi su priče o ratu, genocidima, ljudskim pravima, suočavanju s prošlošću, sudbinama u turbulentnim vremenima. Oni otkrivaju sakriveno i žrtvama vraćaju dostojanstvo. Svakako da takav izbor tema nije nimalo slučajan. Je li on dio Vašega traganja za smislom?

Naravno da jeste, jer je početkom krvavog raspada Jugoslavije pa sve do danas slavljen zločinac, a ne žrtve koje kao da nikada nisu imale ni identitet, ni lice, pa ni život. Moj fokus je od samog početka karijere, pa i motiv da se bavim prvo novinarstvom, a kasnije i dokumentarnim filmom, upravo bio da govorim o tim ljudima i njihovim sudbinama. To je jedini smisleni motor koji me pokreće u odabiru tema kojima se bavim.

► Film Unuk (Enkel) priča je o suočavanju s obiteljskom poviješću unuka komandanta nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz. Film je više puta nagrađivan, čak je bio nominiran i za Najbolji europski dokumentarni film 2018. na festivalu Prix Europa u Berlinu. Upoznali ste Hessova unuka Rainera. Čega se i danas najviše sjećate u vezi s ovom pričom i kako Vam se čini tako jaka reakcija na ovaj film, ma gdje se prikazivao? Je li katarza srž priče i vječita potreba koja nekako uvijek nalazi put do ljudi?

Rainera Hessa, unuka komandanta Auschwitza, kao i Evu Mozes Kor, preživjelu logorašicu koja ga je simbolično usvojila kao svog unuka, snimao sam 2015. godine, kada se obilježavala 70. godišnjica od oslobođenja tog logora za uništenje ljudi, u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno preko milijun ljudi. Sama činjenica da se Rainer, kao unuk, odrekao naslijeđa svog djeda, najvećeg zločinca u povijesti čovječanstva, koji je za samo 56 dana ubio 425.000 ljudi, kao i činjenica da je njegova simbolična baka Eva, koja je preživjela smrtonosne eksperimente zloglasnog doktora Josefa Mengelea, »oprostila« nacistima, govori o tome da je katarza ključ za izgradnju novog društva i razumijevanja među ljudima, ali samo pod uvjetom da je to u punom smislu te riječi. Kada to kažem, mislim na neophodno suočavanje s mračnom prošlošću i zločinima koji su počinjeni. S tim u vezi, cilj mi je bio da ovim filmom na neki način pokažem da je moguće da se i takve dvije strane spoje i zajedno odupru novim nacionalističko-rasističkim tendencijama kojima se ponovo bude mračne ideje mržnje diljem svijeta. Svjedoci smo da svijet srlja u provaliju, na čelu s novim jahačima Apokalipse i neophodno je da se o tim temama danas stalno govori i podsjeća do čega su takve ideologije dovele i na našim prostorima tijekom devedesetih godina. Radom na ovom filmu nadao sam se da će se i ovdje neki potomci naših lokalnih zločinaca, poput Rainera, probuditi i da će katarza naći put i do nas.

► Možemo li reći da današnje doba »boluje« od nedostatka kritičkog mišljenja i može li se taj deficit »liječiti« dokumentarnim filmom, poput Vaših?

Ne znam može li se liječiti dokumentarnim filmom ili bilo kojim drugim medijem, jer se kod problema nedostatka kritičkog mišljenja kao posljedica prije svega pojavljuje nezainteresiranost za bilo kakvo mišljenje, pa tako i za medije same po sebi.

► Film o novosadskoj raciji – Novosadsko sjećanje (Novi Sad Remembrance) vraća Vas u grad u kome ste gotovo cijeli život. O čemu govori i kako je primljen? Je li uspio, po Vašem mišljenju, kod publike probuditi empatiju? Ima li izgleda da u vremenu sadašnjem govorimo o solidarnosti? Uz ovaj film idu i pojedine kontroverze vezane za spomenik. Koliko kultura sjećanja doprinosi izgradnji zdravog društva?

Odrastao sam pored Štranda gdje se u siječnju 1942. dogodio masakr nad Novosađanima, koji su izvršili mađarski fašisti. Racije i masovna ubojstva tada su se provodili diljem južne Bačke. Od najmanjih nogu, od kako sam došao u Novi Sad iz Kotora, slušao sam o Raciji, a ono što me je najviše privlačilo temi iz godine u godinu bila je teška politizacija komemoracije žrtava zločina, koja se posebno provodila od 2000. godine na ovamo. Naime, Eparhija bačka postavila se kao jedini ekskluzivni organizator obilježavanja ovog zločina i odlučivala o tome tko smije, a tko ne smije komemorirati žrtve. Ta činjenica me je godinama proganjala, a nakon što je moja drugarica iz djetinjstva, profesorica sociologije iz Gimnazije Jovan Jovanović Zmaj, Marija Vasić napisala knjigu priča o Raciji, odlučio sam o tome snimiti film i pokušati to predstaviti iz kuta Novosađana, običnih ljudi koji su živjeli neke svoje male i normalne živote i stradali u tom strašnom pogromu zvanom Racija. Kada se u sred planiranja snimanja našeg filma pojavila i priča o spomeniku tzv. nevinim žrtvama 1944.-45. na čijem spisku su se našla i imena zločinaca u Novosadskoj raciji, film je dobio puni smisao i pokazao koliko politizacija žrtava ima skrivene motive političkih i crkvenih elita, koje žele oprati prljave biografije, zarad novca, vlasti, privilegija i sl.

► Kako vidite današnje medije općenito gledajući, a kako položaj današnjih novinara?

Rekao bih to u samoj jednoj rečenici, citirajući svog kolegu koji je to definirao ovako: »Mi nismo ostali bez posla, mi smo ostali bez profesije«. Ne mislim da je tako crno, ali nije ni daleko.

► Svi se slažu da imate »nos« za dobre priče. Kako se Vama čini ta konstatacija? Je li to ipak jedna vrsta dara? Je li »umjetnička duša« urođena?

Nije to umjetnost, to je novinarstvo.

► Jedan ste od osnivača i gitarist poznatog benda Generacija bez budućnosti. Smatrate li glazbu svojim integralnim dijelom i je li ona putem filmova doživjela renesansu u Vašem životu?

Mislim da je sâmo ime tog mog benda odredilo moju budućnost, ma kako to zvučalo. To me je dovelo i do novinarstva i do filma, baveći se temama s tim svojevrsnim punkerskim pristupom, ako se može tako nazvati. Glazba mi jeste uvijek bila važna, ali i ona me je privlačila ukoliko je u sebi sadržala jake i angažirane poruke. I u mojim filmovima glazba predstavlja određenu vrstu pojačanja komentara koji želim prenijeti publici. Što se tiče želje da ponovo sviram, ona se nikada nije ni ugasila.

► Vaš posljednji film Doktorica nedavno je premijerno prikazan na festivalu u Sarajevu. Tko je »doktorica«, kada ste i kako saznali za nju i koliko dugo je trajao put od ideje do premijere? Na kakav prijem publike je film naišao i koja bi bila glavna poruka koju on nosi?

Doktorica je zapravo tzv. director’s cut mog televizijskog dokumentarca Heroji bitke za ranjenike, koji sam snimao još davne 2014. kada sam u Goraždu naletio na priču o hrabroj Beograđanki, zubarki Dušici Vujasić, koja je odbila da u vrijeme opsade tog grada spasi živu glavu i pobjegne kući u Beograd. Ona se te 1992. odlučila kao liječnica spašavati glave svojih susjeda i ljudi s kojima je provela najljepše godine života, od kako se početkom osamdesetih tu doselila i zaposlila u Domu zdravlja. Dušica se do posljednjeg daha borila i spašavala ranjenike i na kraju tu i život okončala kada je pala granata na bolnicu i ubila nju i njenog kolegu Hasana Imamovića. Dakle, te 2015. kada je film Heroji bitke za ranjenike napravljen, to je bio klasični televizijski, više novinarsko-informativni i suhoparni film, u kojem Dušica nije bila jedini akter, već više dio te ratne bosanske priče koju sam tada htio ispričati. Godinama sam namjeravao vratiti se tom materijalu i napraviti film samo o Dušici i onda su mi Goraždani proljetos dali vjetar u leđa kada su odlučili dati njeno ime ulici u samom centru tog grada. Ta njihova odluka bila je inicijalna kapisla da ponovo progovorim o ovoj heroini, ženi koja je žrtvovala vlastiti život odupirući se nacionalističkom ludilu toga vremena. Danas njena priča još više dobija na značaju kada pogledamo da na ovim prostorima i dalje vladaju iste ratne elite, i takvih filmova bi trebalo biti još više.

► Koja priča je, od do sada snimljenih kao film, za Vas osobno bila najteža? Biste li izdvojili neku koja Vas je najviše obilježila?

To je teško reći, jer su sve priče dio mene, ali priča o mom poznaniku, a kasnije i prijatelju, pokojnom Srđanu Švelju više je nego posebna. Ta priča, ispričana kroz film Do daske, uspjela je da tom dragom čovjeku, kojeg je volio cijeli Novi Sad, vrati dostojanstvo i da mu neke posljednje godine života makar malo uljepša s obzirom na golgotu stigmatizacije kroz koju je prošao.

► Što je, nakon svih ovih godina, film postao za Vas?

Film je za mene sredstvo koje mi je pomoglo da se, bez kompromisa, nastavim boriti za ideje u koje vjerujem.

► Ako biste morali izabrati jednu univerzalnu poruku, za koju biste se odlučili?

Punk’s not dead!