Problem nije toliko u tome imamo li znanje potrebno za rješavanje nekih velikih problema čovječanstva, nego hoćemo li kao društvo biti sposobni to znanje upotrijebiti na način koji će koristiti većini, a ne samo onima koji ga mogu platiti. Znanost nam može dati sredstva, ali ne može odlučiti umjesto društva kako ćemo ih koristiti

Vjekoslav Dulić, doktor bioloških znanosti, rođen je u Subotici 27. siječnja 1957. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a biologiju je diplomirao 1980. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1981. dobio je stipendiju za poslijediplomski studij na institutu Weizmann u Izraelu, gdje je 1983. magistrirao te dobio stipendiju za izradu doktorata. Doktorski studij nastavio je u Švicarskoj, na institutima ISREC u Lausanni i Biozentrum Sveučilišta u Baselu, gdje je 1989. doktorirao. Na poslijedoktorsko usavršavanje odlazi u Sjedinjene Američke Države, na Scripps Research Institute u La Jolli u Kaliforniji. U timu genetičara dr. Stevena Reeda sudjeluje u otkriću proteina ključnih za udvostručavanje ljudskog genoma, odnosno precizno kopiranje DNK prije stanične diobe, kao i inhibitora koji blokiraju aktivnost enzima uključenih u taj proces. Ta su istraživanja objavljena u časopisima Science i Cell te su do danas citirana više od 7.000 puta.

Godine 1994. postaje istraživač u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS), a 1996. osniva vlastiti istraživački tim u Centru za istraživanje molekularne biologije (CRBM) u Montpellieru. Njegov se znanstveni rad usredotočuje na mehanizme kojima stanice trajno zaustavljaju svoje dijeljenje nakon oštećenja DNK, kao i tijekom starenja nakon ograničenog broja uzastopnih dioba, procesa poznatog kao stanična senescencija. U suradnji s američkom znanstvenicom Gretchen Stein pokazuje ključnu ulogu staničnih inhibitora u senescenciji. Njihovi su radovi, citirani više od 2.000 puta, postali važna osnova za daljnja istraživanja stanične senescencije i jedan od ranih eksperimentalnih dokaza povezanosti senescencije i starenja organizma. Od 2000. godine docent je na Sveučilištu Montpellier II, a 2004. imenovan je directeur de recherche u CNRS-u. Godine 2017. pridružuje se timu dr. Étiennea Schwoba, gdje nastavlja istraživanja do umirovljenja u veljači 2026. Kao znanstvenik emeritus i dalje se bavi istraživačkim radom te održava predavanja na poslijediplomskim studijima u Parizu i Montpellieru.

► Proteklo je dosta vremena od Vašeg ranijeg razgovora za Hrvatsku riječ. S kakvim osjećajem danas pratite zbivanja u rodnom kraju i na koji način održavate vezu s bunjevačko-hrvatskim korijenima iz kojih ste potekli?

Da, taj sam razgovor vodio davne 2003., u vrijeme kada sam još često navraćao u Suboticu, koju sam napustio 1975. odlaskom u Zagreb. Nakon smrti sestre Ljiljane 2016. više nisam odlazio u rodni grad. Ona se nakon studija i nekoliko godina rada u Zagrebu skrasila u Subotici i, unatoč mom dugogodišnjem životu u inozemstvu, bila mi je važna veza sa zavičajem. Redovito smo se viđali i zajedno provodili ljeta. Velik dio mojih prijatelja iz mladosti danas živi u Zagrebu ili još dalje. Ipak, zahvaljujući nekolicini prijatelja iz djetinjstva, kao i suprugu moje sestre, koji je također biolog, još uvijek održavam vezu sa Suboticom. Zbivanja u rodnom kraju pratim preko hrvatskih, ali i srpskih medija. Moja se veza s bunjevačko-hrvatskim korijenima danas više održava kroz jezik, obitelj, prijatelje, glazbu i praćenje onoga što se događa u Subotici nego kroz fizičke odlaske. Iako više ne živim tamo, taj je dio mog identiteta i dalje važan.

► Koliko su odgoj, vrijednosti i mentalitet koje ste ponijeli iz zavičaja utjecali na Vašu ustrajnost, radnu etiku i dugogodišnji znanstveni rad u Francuskoj?

Odrastanje u Subotici, uz oca obrtnika koji je cijeli život radio neumorno, bilo je presudno za formiranje mojih radnih navika. Još od malih nogu i sestra i ja pomagali smo mu u radionici, pa sam rano naučio da se posao mora napraviti, bez obzira na to koliko je težak ili zanimljiv. Taj sam radni mentalitet kasnije prenio i svojoj djeci. U tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji biti dijete privatnika nije uvijek bilo osobito cijenjeno, ali danas mislim da mi je upravo to iskustvo mnogo toga dalo. Naučilo me da se čovjek prije svega treba oslanjati na vlastiti rad. Za moj je kasniji život bilo jednako važno odrastanje u izrazito multietničkoj i multireligijskoj sredini kakva je bila Subotica. Živjeti odmalena među ljudima različitih nacionalnosti, jezika i vjera vjerojatno je pridonijelo tome da sam se kasnije lako prilagođavao ljudima i kulturama s kojima sam živio i radio u različitim zemljama na tri kontinenta. Te dvije vrijednosti: rad i poštovanje prema različitosti vjerojatno su najvažnije stvari koje sam ponio iz Subotice. Na njima sam i danas zahvalan svom zavičaju i nastojim ih prenijeti svojoj djeci u Francuskoj.

► Kakav je život suvremenih znanstvenika? Kako to područje ljudskog društva utječe na moderni svijet? Kada se uzmu u obzir biološke znanosti, imamo li nade za rješavanjem gorućih izazova čovječanstva?

Biti znanstvenik u zemljama osiromašene bivše Jugoslavije nije isto što i biti znanstvenik u bogatim zemljama kao što su Amerika ili Švicarska, i gdje je borba za znanstveni opstanak, zbog malog broja stalnih radnih mjesta, mnogo izraženija. U Francuskoj je, uz odgovarajuću prethodnu karijeru, bilo moguće dobiti stalno mjesto znanstvenika već nakon postdoktorata, a ponekad čak i nakon doktorata. Istina, to je bilo mnogo lakše postići Francuzima nego strancima. U Americi se prvenstveno gledala znanstvena produkcija i nije bilo toliko važno odakle ste i kako se zovete. Svojedobno je bila velika prednost raditi u sustavu u kojem su vam radno mjesto i plaća osigurani. To je, među ostalim, omogućilo rad na takozvanim rizičnim temama, koje nisu garantirale brzu publikaciju, što je gotovo nezamislivo u izrazito kompetitivnom američkom sustavu. No, to se i ovdje mijenja, jer je moderna znanost skupa a sredstva su sve više ograničena. A kako znanost utječe na moderni svijet? Kao i sve znanosti, biologija i biomedicina danas su sveprisutne. Količina znanja strmoglavo raste zbog goleme ekspanzije istraživačkih laboratorija, pogotovo u Americi i Kini, čiji je doprinos u »moje« vrijeme bio gotovo zanemariv. To znanje ima neizmjerljiv potencijal. Međutim, nisam siguran u kojoj će mjeri od njega profitirati »običan čovjek«. Primjera je mnogo. Unatoč ranim znanstvenim dokazima da Zemlja juri prema ekološkoj katastrofi, nema mnogo izgleda da će to znanje bitno promijeniti naše ponašanje. Da se uvjerite da to nije ništa novo, predlažem Vam da pročitate dramu Neprijatelj naroda Henrika Ibsena iz 19. stoljeća. Ona puno govori o ljudskoj naravi koja favorizira brzu zaradu nauštrb dobrobiti cijele populacije, usprkos čvrstim znanstvenim dokazima da takvo ponašanje vodi u katastrofu. Drugi primjer je mogućnost sekvenciranja DNK svakog pojedinca, što omogućuje identifikaciju mutacija koje potencijalno izazivaju ozbiljne bolesti, uključujući rak. S jedne strane, to će omogućiti personaliziranu medicinu, odnosno rano i ciljano liječenje. Naravno, takva bi medicina u početku uglavnom bila dostupna samo bogatima. S druge strane, osiguravajuće kompanije mogle bi koristiti te podatke kako bi osobama s povećanim genetskim rizikom otežale ili čak onemogućile dobivanje osiguranja. Ipak, ne bih rekao da razloga za nadu nema. Biološke znanosti danas imaju mogućnosti koje su prije samo nekoliko desetljeća izgledale kao znanstvena fantastika: možemo čitati ljudski genom, precizno mijenjati gene, razvijati ciljane terapije i mnogo bolje razumjeti mehanizme bolesti i starenja. Problem nije toliko u tome imamo li znanje potrebno za rješavanje nekih velikih problema čovječanstva, nego hoćemo li kao društvo biti sposobni to znanje upotrijebiti na način koji će koristiti većini, a ne samo onima koji ga mogu platiti. Znanost nam može dati sredstva, ali ne može odlučiti umjesto društva kako ćemo ih koristiti.

► Od veljače ste službeno u mirovini, no kao emeritus i dalje nastavljate s radom i predavanjima. Što je to što Vas u istraživanju stanica i danas jednako strastveno drži u znanosti?

Iako već neko vrijeme više ne izvodim pokuse jer, uoči odlaska u mirovinu, nisam bio u mogućnosti zaposliti nove studente i nastaviti eksperimentalni rad, kao emeritus i dalje ostajem aktivan. Status emeritusa obrazložio sam prije svega potrebom da dovršim publikaciju na kojoj radim već dugi niz godina. Drugi, možda još važniji razlog jesu predavanja koja nastavljam održavati postdiplomcima u Montpellieru i Parizu na temu »Stanična senescencija: uloga u starenju i kancerogenezi«. Da bi ta predavanja ostala aktualna, potrebno je stalno pratiti novu literaturu, a ona je u ovom području fascinantna. Svake se godine pojavljuju nova otkrića koja mijenjaju ili nadopunjuju naše razumijevanje starenja stanica. U tim predavanjima jako uživam. Imam čak dojam da se i studenti zabavljaju, dijelom zbog mog nekonvencionalnog pristupa, a dijelom zbog brojnih anegdota iz vlastitog istraživačkog iskustva. Mislim da je to možda i najljepši dio znanstvenog rada: nakon svih tih godina ono što ste naučili prenijeti mlađoj generaciji i istodobno još uvijek sami nešto naučiti od njih.

► Vaše se dugogodišnje istraživanje bavi procesima koji kontroliraju diobu stanica i njihovo starenje. Možete li čitateljima na jednostavan način objasniti što nam starenje stanica govori o ljudskom organizmu i kako ti procesi utječu na naš život i zdravlje?

Stjecajem brojnih okolnosti, za vrijeme svog postdoktorata na institutu Scripps u Kaliforniji, 1991. godine suočio sam se s dvije naizgled suprotne tematike. S jedne strane, otkrili smo cikline, proteine koji aktiviraju enzime poznate kao ciklin-ovisne kinaze (CDK), a koji omogućuju stanici da udvostruči svoj genom i podijeli se. Pokazali smo da taj temeljni mehanizam postoji od pekarskog kvasca do ljudskih stanica, što je u to vrijeme bilo revolucionarno. S druge strane, istražujući mehanizam koji nakon oštećenja genetskog materijala zračenjem sprječava staničnu proliferaciju, otkrili smo inhibitore tih istih enzima. Taj rad, objavljen kasnije u časopisu Cell i citiran više od 2.000 puta, doveo me do suradnje s dr. Gretchen Stein, jednom od pionirki istraživanja stanične senescencije. Pojednostavljeno, senescencija je stanje u kojem stanica trajno izgubi sposobnost diobe, ali ne umire. Naprotiv, ostaje metabolički vrlo aktivna i mijenja način na koji djeluje na svoje susjedstvo. Fenomen je otkriven šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali se njime tada bavilo relativno malo istraživača. Mnogi su znanstvenici smatrali da je senescencija samo artefakt laboratorijskih kultura, uključujući mog šefa. Jedan od glavnih razloga za taj skepticizam bio je taj što tada nitko nije mogao pokazati da senescentne stanice doista postoje u organizmu koji stari. Pokazali smo da su molekularni mehanizmi koji trajno zaustavljaju proliferaciju senescentnih stanica vrlo slični onima koji zaustavljaju diobu stanica nakon oštećenja DNK. Time smo povezali dva naizgled različita fenomena: stanično starenje i odgovor na oštećenje genetskog materijala. No, sve se promijenilo početkom 2000-ih, kada se pokazalo da senescencija nije samo posljedica replikativnog starenja stanica, nego univerzalni stanični odgovor na čitav niz stresova. Među njima je i prekomjerna stimulacija proliferacije putem onkogena, odnosno gena čija mutacija ili pretjerana aktivnost može izazvati rak. Senescencija se tako pokazala kao važan protu-kancerozni mehanizam: kada stanica počne nekontrolirano proliferirati, jedan od načina na koji organizam može spriječiti nastanak raka jest da je trajno zaustavi u diobi. Prava revolucija nastala je kada su, zahvaljujući novim tehnologijama, senescentne stanice napokon pouzdano otkrivene u starim organizmima. Tada se pokazalo da te naizgled »amorfne« stanice nisu pasivni promatrači. One su metabolički vrlo aktivne i proizvode velik broj molekula koji mogu snažno utjecati na okolne stanice i tkiva. I tu dolazimo do možda najvažnije spoznaje. Senescencija nije ni jednostavno »dobra« ni jednostavno »loša«. Ovisno o okolnostima, može spriječiti razvoj raka, ali ga u nekim situacijama može i poticati; može pomoći zacjeljivanju oštećenog tkiva i imati važnu ulogu u razvoju embrija, ali također može pridonijeti procesima koji dovode do starenja organizma. Drugim riječima, isti mehanizam koji nas štiti u jednom trenutku može nam štetiti u drugom. Ta su otkrića senescenciju dovela gotovo do statusa svojevrsnog »Svetog Grala« istraživanja starenja i potaknula razvoj multimilijarderske industrije. Cilj je, naravno, jedan od najstarijih snova čovječanstva: produžiti zdrav život, odgoditi starenje, a možda jednog dana i pobijediti samu smrt. Koliko je to realno, drugo je pitanje. Meni je, međutim, istraživanje senescencije prije svega pokazalo nešto drugo: ljudski organizam nije stroj u kojem jednostavno treba popraviti ili ukloniti ono što više ne funkcionira. Proces koji nas štiti od raka i pomaže obnovi tkiva može, ako traje predugo ili se odvija na pogrešnom mjestu, istodobno pridonositi našem starenju. Upravo zbog te dvosmislenosti senescencija je toliko fascinantna – i toliko važna za razumijevanje ljudskog zdravlja i starenja.

► I dalje držite predavanja doktorandima u Parizu i Montpellieru (a predavali ste i u Zagrebu). Kakav je osjećaj prenositi znanje mladim znanstvenicima i koliko Vas kontakt s mladim umovima ispunjava?

Kada sam se svojedobno pitao čemu zapravo služimo, budući da naš, često vrlo skroman rad sam po sebi neće promijeniti mnogo toga u znanosti, moj najbolji prijatelj i kolega odgovorio mi je jednostavno: prijenosu znanja. Doista, ono što me možda najviše stimuliralo tijekom posljednjeg desetljeća karijere bilo je upravo to: prenijeti mladim kolegama ne samo znanje, bilo ono stečeno vlastitim istraživanjem ili čitanjem literature, nego i strast prema istraživanju. Pokušati ih naučiti da u naizgled nevažnom detalju prepoznaju nešto što bi moglo otvoriti novi put. Ali moram priznati da, unatoč svemu, ne mogu potpuno mirne savjesti mladima preporučiti da krenu mojim putem. Ne kajem se što sam ga izabrao – naprotiv. Ali bila su to druga vremena. Danas je znanost istodobno uzbudljivija i mnogo zahtjevnija nego što je bila na početku moje karijere. Eksplozija novih tehnologija omogućuje napredak koji je prije bio nezamisliv, ali samo ako imate odgovarajuća financijska i ljudska sredstva. Istodobno, konkurencija je postala globalna. Za mladog znanstvenika koji želi postati neovisan to znači vrlo visoku ljestvicu. Potrebne su publikacije u vrhunskim časopisima, a očekivanja, konkurencija i pritisak danas su veliki. Možda je upravo zato najvažnije što mladim ljudima možemo prenijeti nešto što se ne može naći ni u jednom časopisu: radoznalost i zadovoljstvo otkrivanjem nečega što prije vas nitko nije znao. Bez toga znanstvena karijera lako postane samo utrka za publikacijama.

► Veći dio karijere proveli ste u Francuskoj. Kakva su Vaša iskustva s francuskim znanstvenim sustavom?

U početku sam imao dosta poteškoća prilagoditi se francuskom znanstvenom sustavu. U zemljama u kojima sam prethodno radio – Izraelu, SAD-u i Švicarskoj – formirao sam se u onome što bih nazvao »anglosaksonskim duhom«. Za mene je to značilo relativno neizraženu hijerarhiju: šef nije autoritet samo zato što je šef, nego zato što ima više znanja i iskustva. Ako mu pokažete da je u nečemu pogriješio, to ne bi trebalo predstavljati osobni problem, nego poticaj za raspravu. Bio sam naviknut i na prilično otvorene ljude koje je prije svega zanimala znanost, a ne toliko karijera, te na mogućnost otvorene kritike koju ljudi ne doživljavaju kao osobni napad. U francuskom sustavu trebalo mi je neko vrijeme da se snađem u drukčijim odnosima i pravilima. Ne želim time reći da je jedan sustav jednostavno bolji od drugoga. Svaki ima svoje prednosti i nedostatke.

► Kako Vaše francuske kolege reagiraju kada im pričate o Vašem zavičaju i Bunjevcima?

Francuske kolege uglavnom nije osobito zanimalo odakle dolazim, zapravo sam mnogo više interesa za to iskustvo imao u Izraelu ili SAD-u. Tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije često sam se mučio objašnjavajući kolegama što se događa, zašto se događa i tko je tko. Pojmovi Srba, Hrvata, Jugoslavije, a pogotovo Bunjevaca, za mnoge su bili prilično udaljeni i teško razumljivi. Za Francuze je nepojmljivo da se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, iako različiti narodi, međusobno dobro razumiju. Ipak, za Suboticu su svi čuli – zahvaljujući meni. Najviše sam uspjeha imao u zboru u kojem pjevam. Naš je repertoar međunarodan i uključuje pjesme iz različitih zemalja, pa tako i iz bivše Jugoslavije. Kada s nekim zapjevate pjesmu na njegovu ili, u mom slučaju, svom jeziku, razgovor o tome odakle ste i što je vaš zavičaj postaje mnogo prirodniji.

► Imate li saznanja gdje i koliko Hrvata podrijetlom iz Vojvodine živi u Francuskoj? Jeste li imali prilike sresti se s nekima od njih?

Nažalost, nemam pouzdanih saznanja o tome koliko Hrvata podrijetlom iz Vojvodine živi u Francuskoj. Ne vjerujem da ih ima mnogo, budući da francuski jezik u našoj tadašnjoj zemlji nije bio osobito rasprostranjen. Ja sam sasvim slučajno završio u Lausanni, gdje sam doktorirao i upoznao buduću suprugu, podrijetlom Francuskinju. Moj bratić živi u Parizu, ali njegove kćeri ne govore hrvatski, dok ja sa svojom djecom razgovaram isključivo na hrvatskom, uz pokoju bunjevačku ili srpsku riječ. Tu je i slikar Ago Skenderović iz Tavankuta. Poznavao sam ga još iz Subotice, gdje sam se družio s mladim bunjevačkim slikarima zahvaljujući pokojnom Naci Zeliću, velikom prijatelju mog oca. I sam sam tada pokušao slikati, doduše prilično bezuspješno. S Agom sam se ponovno susreo prije mnogo godina u Parizu, ali je naš kontakt nažalost zamro.

► Kako približiti mladim generacijama vrijednost i značaj obrazovanja? Što biste poručili mladim ljudima iz naše zajednice koji razmišljaju o bavljenju znanošću ili visokom obrazovanju – koje su najvažnije lekcije koje ste naučili na svom putu?

Nije tajna da je obrazovanje nešto što ti nitko ne može uzeti. Nitko. Zahvaljujući obrazovanju – a gimnazija Moša Pijade u Subotici bila je odličan početak – živio sam i radio, uglavnom uspješno, u različitim zemljama i među različitim kulturama. Zato sam se uvijek trudio tu jednostavnu i univerzalnu poruku prenijeti svojoj djeci i studentima. Mladi se, po mom mišljenju, trebaju što bolje naoružati znanjem i, ako im financijske mogućnosti to dopuštaju, školovati se u što boljim obrazovnim ustanovama. Konkurencija je sve veća. Ali obrazovanje nije samo gomilanje informacija, kojima su danas mladi ionako svakodnevno bombardirani putem pametnih telefona. Pravo obrazovanje, a pogotovo znanost, zahtijeva sposobnost razmišljanja, strpljenje za složena pitanja i spremnost da priznate kako možda niste u pravu. Moj »recept« zapravo nije nikakva posebna filozofija: treba biti tolerantan, ne vjerovati da je jedan narod ili jedna kultura bolja od druge, pažljivo slušati druge, ne »trčati pred rudu«, što kažu Bunjevci, i biti ustrajan. Što se tiče znanosti, svakome tko je za nju istinski motiviran rekao bih: pokušajte. Ali nemojte očekivati da je put posut ružama. Pogotovo ne danas. I možda je upravo zato važno ne odustati od znanja i obrazovanja. Na kraju krajeva, znanje je nešto što nosite sa sobom kamo god pošli.