Golubinačka crkva je njeno utočište, cijelog života, u tugama, u problemima, teškim vremenima i povijesnim okolnostima, strahovima

Milka Mačinković iz Golubinaca odlikovana je jednim od najviših papinskih priznanja za laike – odlikovanjem Pro Ecclesia et Pontifice (Za Crkvu i Papu). Priznanje joj je uručeno na svečanosti u katedrali sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, u sklopu završetka Svete jubilarne godine, 27. prosinca 2025.

Velika vjera i nesebična ljubav

U obrazloženju stoji: »Više od trideset godina s iznimnom je predanošću vršila službu zvonarice i sakristanke u župi svetog Jurja mučenika u Golubincima, dajući trajno i pouzdano svjedočanstvo ljubavi prema Crkvi i dubokog poštovanja prema svetoj liturgiji. Njezina svakodnevna prisutnost, briga za liturgijske prostore i spremnost na služenje bili su temelj stabilnosti i kontinuiteta župnoga života. Njezino svjedočanstvo posebno snažno dolazi do izražaja u teškim ratnim devedesetim godinama, kada je, izlažući se osobnoj opasnosti, s iznimnom hrabrošću i evanđeoskom otvorenošću pružala utočište, zaštitu i potporu svećenicima koji su tada djelovali u župi, kao i drugim prezbiterima koji su ondje boravili. U tim okolnostima iskazala je rijetku snagu vjere, diskreciju i nesebičnost, zadobivši trajnu zahvalnost i svjedočanstvo brojnih svećenika, ali i vjernika.

Život Milice obilježen je trajnom spremnošću pomoći svakome u potrebi, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Uvijek mirna, otvorena i pristupačna, bila je i ostala oslonac i uporište mnogim vjernicima, osobito u sredini u kojoj su katolici manjina i gdje je pouzdane suradnike često teško pronaći. Njezina prisutnost i služenje predstavljali su dragocjenu potporu ne samo župi Golubinci, nego i cijeloj Srijemskoj biskupiji.

Uz liturgijsku službu, velikodušno je darivala svoje vrijeme, snage i sredstva za potrebe zajednice: u brizi za siromašne, uređenju liturgijskih i pastoralnih prostora, potpori biskupijskim inicijativama te u ohrabrivanju drugih vjernika da ustraju i aktivnije se uključe u život Crkve. Njezino djelovanje tiho je, ali duboko plodonosno, obilježeno vjernošću, postojanošću i evanđeoskom ljubavlju. Njezino svjedočanstvo ima snažan odjek u zajednici i izvan nje, izgrađujući vjernike i očitujući duboku ljubav prema Crkvi i rimskom prvosvećeniku«.

Tom prilikom, biskup srijemski, mons. Fabijan Svalina rekao je:

»Ta odlikovanja nisu nagrada za jedan trenutak, nego priznanje za dugogodišnju, tihu i vjernu službu Crkvi – za rad koji se često ne vidi, ali se duboko osjeća; za ljubav prema Crkvi koja nije tražila priznanje, nego je bila dar. Neka ova odlikovanja budu zahvala njima, poticaj drugima i znak da Crkva zna prepoznati dobro koje se čini u tišini«.

A Milkina je vodilja i poruka – ići strpljivo s vjerom i molitvom kroz život, unatoč teškoćama i kušnjama, čineći dobro i radovati se mogućnosti da se dobro čini.

Nema malih ljudi ni malih života

Milica (Milka) Mačinković rođena je u Golubicima 4. listopada 1946. godine, gdje je i stvorila obitelj i dom i vjerno služila crkvi sv. Jurja desetljećima. Od najranijega je djetinjstva duboko ukorijenjena u život svoje župne zajednice. Živo je svjedočanstvo da nema malih, niti običnih ljudi i života, i da ne mora čovjek biti od velikih riječi, ako je od velikih djela. Premda sama ništa osobito ne vidi kod sebe, vide to drugi, u pravom svjetlu njene djelatne ljubavi prema Bogu i čovjeku.

»Cijeli život sam u Crkvi i to me je vjerojatno i vodilo. Bog me je doveo do svega. Kao da mi je netko rekao – idi i budi to što jesi, i ja sada toliko volim rad u Crkvi, da mislim da ne bih mogla bez toga. Ponekad pomislim da se povučem, da ne smetam svećenicima, ali ipak ostajem, oni me prihvate raširenih ruku i onda kažem sebi – Bog sigurno još ne želi da odem«, kaže na početku naša sugovornica.

Milka je tijekom života bila domaćica, brinula je o kući, djeci, crkvi, borila se da steknu svoj krov nad glavom i da napreduju kao obitelj. Površan promatrač zapitao bi se što se tako izuzetno može naći iza jednog naizgled jednostavnog, običnog života, ali upravo na tom mjestu započinje rijetka priča o vjeri, ljubavi, ustrajnosti, borbi, plemenitosti, i činjenici da velika djela ne zahtijevaju posebnu scenografiju, dovoljno je rodno mjesto, mjesna crkva i bližnji.

»Život nije bio lak. Kad sam se udala, nismo imali kuću, bili smo podstanari u Staroj Pazovi. Kasnije smo došli u Golubince, kupili staru, trošnu kuću i na njenom mjestu počeli graditi novu, svoju. Teškoće sam prevladavala samo zahvaljujući vjeri. Samo Bog, molitva, krunica, uvijek su bili u mojim mislima. Znala sam da idem putem i molim krunicu, brojeći na prste, uzimala sam i desetice onih koji su umrli, da i njihovo izmolim, što nisu stigli za života. To i dan-danas radim. Kada me uhvati tuga, kada djeca odu, sjednem na bicikl, odem u crkvu, zaključam se i – molim se.«

Njena služba zvonarke i sakristanke u crkvi sv. Jurja započela je prije 34 godine.

»Bilo je to 1. kolovoza 1992. godine«, sjeća se Milka, »tadašnji župnik, velečasni Duspara na misi je objavio da se dotadašnji zvonar seli i da je potrebno naći novog. Cijelu noć nisam spavala misleći koga ću preporučiti. Ujutru sam otišla na misu. Velečasni me je pozvao, a ja, kako sam pomislila da treba oprati sudove ili mu pomoći nešto, nisam ni slutila da će mi reći ono što je rekao – kako je on cijelu noć mislio da dužnost zvonara trebam upravo ja preuzeti«. Milka ga je u svojoj poslovičnoj skromnosti i povučenosti odmah počela moliti da to ne čini, ali je na koncu ipak pristala da na godinu dana preuzme dužnost, dok se on ne snađe. Ta godina još uvijek traje. Dan po dan, radeći kao sakristanka i zvonarka, u nedjelju, 30. kolovoza 2026., dočekala je i devetog svećenika u golubinačkoj župi.

»Čistim crkvu, perem, glačam, štirkam rublje u crkvi, vodim računa o svećeničkoj odjeći. Volim da budu bes-prijekorno odjeveni kad izađu pred oltar, da lijepo izgledaju. Nekad se plašim da sam gruba prema njima kada ih uređujem, ali zato nisam nikad neraspoložena. I kad nisam raspoložena – ja sam raspoložena«, kaže kroz smijeh. »Nešto je jače u meni da budem takva. Čak i kad čujem priče koje me dirnu, raširenog srca samo kažem – Bože, oprosti im, ne znaju što čine. Nisam ljuta nikad ni na koga, nikad se nije dogodilo da s nekim ne pričam. Sa svima pričam, svima pomognem kako god mogu.«

Aktivna je djelatnica Caritasa. Posjećuje bolesnike, potrebite, dijeli drva, pomaže svećenicima pri raspodjeli paketa. Njena paradajz čorba dođe poput lijeka onima koje su razni životni problemi pritisli i oslabili, te zna ona tako popakirati svoja kulinarska djela, natovariti ih na bicikl i raznositi po varoši, kako kome i koliko treba.

Golubinačka crkva je njeno utočište, cijelog života, u tugama, u problemima, teškim vremenima i povijesnim okolnostima, strahovima. Priznaje i sama da je često plakala za sve te godine službovanja. No, shvatila je Milka vremenom, baš kako i dolikuje duhovno rastućem čovjeku, da su sve to kušnje koje se moraju svladati kako bi se ostalo na Kristovom putu. Slijediti nekoga nije lako, mora se uskladiti i korak i pogled, i srce i fokus.

»Uvijek me boli kad vidim bijes kod ljudi, naglost, kad čujem teške riječi, kada vidim da ljudi ne govore jedni s drugima. Ne smije se tako reagirati. Mora se biti stabilan. Mora se biti svjestan sebe, a ako i pogriješimo – ispravit ćemo se. Polako, strpljenjem i razumijevanjem, nastojimo otuđene vratiti.«

Milena Mikolaci