Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, u okviru projekta »Godine novog preporoda«, objavio je knjigu sabranih djela Lazara Merkovića (14. lipnja 1926. – 30. listopada 2016.) »Sam pod zvijezdama« u povodu 100. obljetnice rođenja ovog renomiranog književnika, publicista i prevoditelja, a njezina je promocija priređena večeras u staroj čitaonici Gradske knjižnice Subotica.

U pitanju je šesta knjiga u nakladi ZKVH-a, a v. d. ravnatelja ove ustanove kulture Josip Bako je istaknuo kako ona daje značaj njegovanju kulture sjećanja te kako je izdavanje ove knjige prilika da Lazar Merković dobije novu priču, da se ponovno o njemu priča te da njegova proza i poezija ponovno okupe publiku.

Navodeći kako je Lazar Merković nedovoljno poznata osobnost, ne samo u Subotici već mnogo šire, urednica knjige ZKHV-a Katarina Čeliković istaknula je kako je on postao prava institucija kulture hrvatskog naroda u Subotici, Bačkoj i mnogo šire:

»Osim što je bio književnik, bio je urednik novina, kritičar, prevoditelj, jedan boem, čovjek koji je bio uzor brojnim mladim i novim generacijama koje su stasale u njegovoj blizini.«

Kako je dodala, bio je čovjek koji je stvarao i koji je, iako nepoznat, ostavio spomenike kulture koje nitko danas u Subotici ne može previdjeti.

»Njegovi se stihovi, riječi nalaze zabilježene na spomen ploči na Žutoj kući u Subotici, subotičko naselje Prozivka nazvano je po riječi iz njegove posvete 'Slobodom prozvani i mrtvi žive' na istoimenom spomeniku, na spomeniku 'Nemirna ravnica' u Tavankutu i dr. Dakle, rijetko se nalaze pjesnici čiji su stihovi postali sastavni dio jednog javnog spomeničnog obilježja grada kao što je Subotica. Potom tu je njegovo kroničarenje, koje svi poznajemo, ali ga nemamo zapisano osim sporadično u različitim tiskovinama. Sve to što je on ostavio, prisutan je upravo po tome.«

Priređivač proznog dijela knjige »Sam pod zvijezdama« Zlatko Romić za Lazara Merkovića kaže da je bio jedan od najvećih, a po svom osobnom sudu i najveći prozni pisac među vojvođanskim Hrvatima, no nažalost, kako smatra, niti zajednica niti grad iz kog potječe nisu mu se na odgovarajući način odužili.

»Mnogi od nas smo ga dugo, dugo poznavali i družili se s njim, ali nismo bili upoznati s onim što je stvarao, a prije svega tu mislim na njegova dva romana ('Put dug pet života' i 'U ime pravde'). S druge strane, on osobno nikada se time nije hvalio niti govorio o tome. Oba ova romana su leksikon antifašizma koji bi se trebao proučavati u srednjoj školi, makar u nastavi na hrvatskom jeziku i mislim da bi zaista trebalo razmisliti da već od iduće školske godine makar jedno od ovih njegovih djela uđe u obaveznu školsku lektiru. U njima on ne sudi protagonistima o kojima piše, ali jasno govori o tome kakva je pogubnost fašizma za čovječanstvo, kojem kroz brojne primjere i danas svjedočimo«, kazao je Romić.

Priređivač poetskog dijela Mirko Kopunović, govoreći o njegovim pjesmama, naveo je kako su one lirske refleksivne, misaone, ljubavne, opisne, partizanske pa i socijalne, a za istaknuti je i njegove sonete. Pjeva o ratu, slobodi, djetinjstvu, htjenjima, nadanjima, čežnjama, prirodi, ljubavi, traganjima, ravnici, čovjeku, a pojedine su pjesme posvećene njegovim prijateljima. Osim zbirki koje su temelj za prikazivanje Merkovićevih pjesničkih ostvarenja, u Kopunovićevoj potrazi za pjesmama za potrebe sabranih djela, kako je rekao, istraživane su knjige, časopisi, kalendari i revije, te Merkovićeva rukopisna ostavština pohranjena u Povijesnom arhivu Subotica (u posebnom fondu – F:532. Lazar Merković) gdje ju je odnio njegov sin Miroslav. Kako je dodao, u knjizi je objavljeno 146 pjesama koje se inače nalaze u tri Merkovićeve knjige.

Pisac Boško Krstić, 23 godine glavni i odgovorni urednik subotičkog Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu »Rukovet«, koji je Lazar Merković pokrenuo 1955. i čiji je urednik bio u razdoblju 1955. – 1960. i 1970. – 1972., u svom se tekstu u knjizi »Sam pod zvijezdama« među ostalim osvrnuo na Merkovića kao novinara, urednika, učitelja pjesnika, kroničara, što je među ostalim prenio i tijekom ove večeri.

»Kao novinar je bio preopširan. Nastajale su prave drame kada bi urednici zatražili da skrati neki svoj tekst. Znao je da sred redakcije 'Subotičkih novina' iscepa reportažu protestujući: 'Ne dam svoje čedo'. Ali, kao urednik je bio beskompromisan, brisao je drugima i ono što su smatrali neizbrisivim, ali su na kraju fascinirani i zahvalni prihvatali njegove lucidne intervencije. Kao učitelj generacije subotičkih pesnika, oslobađao im je pesme nepotrebnih reči i pesničkih ukrasa, i na videlo, i njima samima iznenađenima, otkrivao najbolje stihove. Urednici novina su se hvatali za glavu čekajući ga da donese svoje tekstove posle svih rokova i drame hoće li prvo stići on ili pre toga već izaći novine. Ipak, možda najveće zakašnjenje je zabeležio baš u 'Rukoveti'. Dogovorili smo se da za pedesetogodišnjicu 2005. pripremi bibliografiju Časopisa. Stigla je za šezdesetogodišnjicu 2015. godine (u saradnji s Izabelom Papdi). Ali ta bibliografija je spomenik, monument 'Rukoveti', s obiljem podataka o književnosti, kulturi, umetnosti i živih veza Časopisa i našeg grada s drugim časopisima, gradovima i državama, s hiljadama autora koji su gradili taj subotički kulturni zamak«, naveo je Krstić u knjizi.

Tijekom promocije knjige, poeziju Lazara Merkovića govorio je Zoltan Sič, ulomak iz njegova romana pročitao je Josip Bako, a glazbene točke izveli su Andrej Kukuruzar na violini i Bela Anišić na klaviru.

Kako je po pisanju Zvonka Sarića i Grge Bačlije, među ostalim, navedeno u »Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, Lazar Merković je iznimna pojava u kulturi i informiranju Hrvata u Subotici u razdoblju od više od pola stoljeća poslije Drugog svjetskog rata, među najznačajnijim je pripadnicima hrvatske inteligencije u kulturu izvan crkvenih krugova. Iznimne pokretačke energije, među najvažnijim je osobama koje su u svjetovnim okvirima osigurale kontinuitet pisane hrvatske riječi u književnosti i informiranju, odgajatelj plejade hrvatskih književnika iz Vojvodine.