Bivši i sadašnji potpredsjednici republičke Vlade – József Kasza i Miroljub Labus – razgovarali su neki dan o položaju nacionalnih manjina u Srbiji, a kako svjedoče mediji, Kasza je bio iznenađen Labusovom »neinformiranošću« o nedavnim međunacionalnim incidentima u Vojvodini. Nije ni čudo, rekao je Kasza kasnije na konferenciji za novinare, kad o tome beogradski mediji ne pišu, niti se to spominje u policijskim izvješćima.
    Srbija je, dakako, zaokupljena puno ozbiljnijim problemima i nema se vremena baviti tako trivijalnim stvarima kao što su manjine. Recimo, mnogo je važnije putem zakona osigurati državno financiranje haških optuženika, koji ne samo što su godinama trošili narodni novac (a i pripadnici manjina su nekakvi poreski ob-veznici, zar ne?) na ratove i vlastite džepove, nego bi to trebali činiti i ubuduće, iako im se u bijelome svijetu sudi za teške ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Pokraj niza kardinalnih propusta na samome početku, donošenjem »zakona za Miru i Marka« nova je Vlada povukla najbizarniji potez do sada, ali nije sigurno da je uknjižila i veliki negativni poen u političkom smislu. Za mnoge je, ne treba to čuditi, ovakva »socijalna« uloga države sasvim pristojna i prihvatljiva stvar.
    No, vratimo se posljednjim incidentima i policijskim reakcijama. Subotička policija objavila je da su katoličko Kersko groblje prije nepuna dva tjedna oskrnavila tri krivično neodgovorna malodobnika starosti 7 i 8 godina. Dakle, prvi i drugi razred osnovne škole. Vježbala djeca karate, kaže policija, pa im je nedostajao sparing partner, dodajemo mi. A uostalom, djeca su ionako iz »hrvatskih i mađarskih obitelji«, kako su ovih dana pisali mediji.
    Ovakva neozbiljnost u odnosu na tako komplicirano i osjetljivo pitanje kao što je pitanje međunacionalnih odnosa u poslijeratnoj, rovitoj sredini, duboko je zabrinjavajuće. Bez namjere da se presuđuje policijskom izvješću, mora se skrenuti pažnja na to da javnost, makar i samo ona koja je incidentima pogođena (a i to je neka javnost, isn’t it?) želi znati tko su roditelji malih karatista i tko će umjesto mališana odgovarati pred zakonom. Oni koji svoju djecu odgajaju da čupaju križeve na groblju i ruše nadgrobne spomenike, možda ih u okviru svojega roditeljskog staranja savjetuju da kad poodrastu rade i nešto gore. U odnosu na razaranja i stradanja u drugim dijelovima regije posljednjih godina, pa i prije manje od mjesec dana na Kosovu, ovakvi »karate-incidenti« djeluju sasvim benigno, ali ne treba se zavaravati. Tako to, kažu poznavatelji, obično i započinje. Kao nevina dječja igra.
    I, na samome kraju, još nešto: pokraj toliko ozbiljnih razloga da se reagira na svijet oko nas, neki se ovdašnji Hrvati glože međusobno. Netko nešto uradi, a onda ga se dočeka na oštro pero. Čak i kad je s razlogom, zbog lošeg književnog ili nekog drugog uratka, pitanje je, je li to uvijek naš najvažniji probllem.