Prekretnica u razvoju vatrogasne organizacije ipak je uslijedila kada se dogodio najveći požar u gradu, i to točno 29. lipnja 1872. godine, na svetkovinu Svetih Petra i Pavla, kada se slavio i imendan grofa Petra Pejačevića
 

Vatrene stihije, čiji su uzroci bili prirodne nepogode ili ljudski nemar, odranije su predstavljale veliku opasnost za stanovnike Rume. U periodu 1848.-1860. godine dogodilo se više požara koji su gradu i stanovništvu naneli veliku materijalnu štetu, odnoseći i ljudske žrtve. Zbog toga su sreske vlasti 1852. godine izdale najstrože naređenje da se obrati veća pozornost na dimnjake, koji su bili potencijalni uzrok požara. Od 1854. godine općina je angažirala dva noćna čuvara koja su obilazila naselje i alarmirala građanstvo i protupožarnu zaštitu u slučaju da se požar negdje dogodi. Tada je i 35 sela u rumskom srezu dobilo policijsko naređenje da se za svaku noć mora postaviti požarna straža, kao i detaljna uputstva za ponašanje u slučaju požara.

Godine 1857. donijet je novi vatrogasni pravilnik, prema kojem su se odžaci morali čistiti četiri puta godišnje, a cijevi od peći jednom mjesečno. U općini su ustanovljena četiri vizitatora, sa zadatkom da jednom tjedno obilaze ulice i provjeravaju stanje kuća. Sve to, nažalost, ipak nije sprječavalo nove nepogode ove vrste. Tako se 21. rujna 1884. godine, u 11 sati prijepodne zapalila kuća u Lovrinoj ulici br. 142, vlasnika Srete Jekića. Uzrok požara bila je čađ koja se zapalila u cilindru peći. Vatra je prodrla na tavan i kada je vlasnik kuće otvorio vrata cilindra, zapalilo se iverje na tavanu, što je onda zahvatilo i grede. Na sreću, kuća je bila osigurana, a šteta je procijenjena na 40 forinti.

Prekretnica u razvoju vatrogasne oranizacije ipak je uslijedila kada se dogodio najveći požar u gradu, i to točno 29. lipnja 1872. godine, na svetkovinu Svetih Petra i Pavla, kada se slavio i imendan grofa Petra Pejačevića. Toga dana bila je velika vrućina, a proslava se odvijala na platou ispred katoličke crkve u Rumi. Prema tadašnjim običajima pucalo se iz pušaka napunjenih kučinom. Kod drugog plotuna, zapaljena kučina pala je na osušeni crkveni krov od šindre i izazvala požar. Svi pokušaji da se sa školskog tavana ugasi požar ostali su bezuspješni. Crkveni krov i toranj su izgorjeli, a zvono se istopilo. Ne sreću, unutrašnjost crkve ostala je neoštećena. Ovaj požar bio je povod da se u Rumi ustanovi organizirana vatrogasna služba u cilju bolje zaštite od požara.

Godine 1872. Ruma je za potrebe zaštite od požara imala u posjedu jednu staru dvorednu štrcaljku u dobrom stanju, dvoje kola opremljenih drvenim bačvama za dovoz vode, jedne ljestve na izvlačenje visoke osam metara, dvije kuke s dugačkim držalom, četiri vjedra za vodu i drugi sitni alat.

Čelnici Općine tada su zauzeli stav o neophodnosti obučavanja ljudstva za rukovanje ovom opremom i općenito u svim vatrogasnim poslovima. U sklopu tih nastojanja 7. prosinca 1873. godine zakazana je osnivačka skupština Dobrovoljnog vatrogasnog društva (»Opće svojevoljno vatrogasno društvo«). Za predsjednika društva bio je izabran Ernest von Spiler, vrhovni komandant bio je ritmajster Leo Vurmbrant, komandant Karl Hamfogel, zapovjednik Vasilj Kritovac, tehnički zapovjednici Pavle Andrijević i Ferdinand Rister, tajnik Jakov Gesl i blagajnik Teodor Bogdanović. Pokrovitelj društva bio je grof Adolf Pejačević. Izabrani su i Upravno i Nadzorno vijeće. Na skupštini se prijavilo 85 izvršujućih članova, uglavnom zanatlija i trgovaca, jer zemljoradnici nisu bili pozvani na skupštinu.

Društvo je preuzelo sav alat od Općine i smjestilo ga u prostorije općinskog dvorišta. U istom dvorištu, ali s ulazom iz Ivanove ulice, nalazila se prostorija za stražu. Sljedeće godine nabavljena je nova oprema za 30 ljudi i crijevo za vodu dužine 20 metara. Zahvaljujući prilozima građana, podignut je i toranj visine osam metara, s koga su oglašavane uzbune. Noću je s tornja sijala svjetiljka. Dvije godine kasnije (1875.), iz Beča je stigla jedna od najmodernijih štrcaljki, a sljedeće godine i troredne ljestve, koje su bile u upotrebi skoro do početka Drugog svjetskog rata. Godinu dana po osnivanju, društvo je dobilo i svoja pravila, kojima je reguliran njegov rad. Vatrogasno društvo vatru je oglašavalo putem trubača. Uniforma članova društva sastojala se od bluze, hlača i crne kožne kape, s vatrogasnim znakom.

Desetogodišnjicu postojanja Dobrovoljno vatrogasno društvo u Rumi proslavilo je 1884. godine, a broj članova se od osnivanja konstantno povećavao. Tako je npr. 1902. godine u Društvu bilo aktivno 93 vatrogasca i 83 pomoćnika, a nabavljana je i suvremenija oprema.

Početkom 20. stoljeća ustanovljene su i telefonske požarne stanice. Shodno običaju, Vatrogasno društvo imalo je i svoju muzičku družinu. Kako je već rečeno, vatrogasna oprema je najprije bila smještena u objektu koji se nalazio u lijevom dijelu dvorišta Magistrata. Vlastitu zgradu društvo je dobilo tek 1897. godine, a nalazila se u današnjoj Željezničkoj ulici. Također, na pojedinim mjestima iskopani su bunari za potrebe vatrogasne službe. Jedan od najvećih bunara te vrste iskopan je na Starom vašarištu tijekom 1882. godine.

M. M.

Izvor: Ruma u periodu 1861. – 1914.,

Đorđe Bošković, Ruma, 2011.