Žetva suncokreta u subotičkom ataru završena je na približno 70 posto površina, a prosječan prinos mogao bi biti između 1,9 i dvije tone po hektaru. Premda su to skromni rezultati, suncokret je među jarim kulturama najbolje podnio još jednu izrazito sušnu godinu. Mnogo je teže stanje s kukuruzom, čiji se prosječan prinos očekuje između 2,5 i 3,5 tone po hektaru, dok su kasni hibridi na pojedinim parcelama gotovo potpuno podbacili

Žetva suncokreta u subotičkom ataru počela je prije približno dva tjedna, a prema slobodnoj procjeni do sada je ovršeno oko 70 posto zasijanih površina. Na preostalim parcelama vlaga zrna još je između 11 i 12 posto, dok se devet posto smatra standardom za žetvu i predaju. Očekuje se kako će preostale površine biti ovršene tijekom sljedećih sedam do osam dana.

Prema riječima direktora Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe Subotica Damira Varge, prinosi su veoma neujednačeni i kreću se od 600 do 1.500 kilograma po katastarskom jutru, odnosno od približno jedne do dvije i pol tone po hektaru. Prosjek bi na kraju mogao biti između 1.900 i 2.000 kilograma po hektaru.

»Prije deset ili petnaest godina to bi bili veoma skromni prinosi, ali sada već možemo reći kako je to prosjek koji se ostvaruje u ovako sušnim godinama. Od svih jarih kultura suncokret je najbolje izdržao ovu godinu. Ipak, riječ je o skromnom prinosu uz skromnu cijenu, tako da proizvođači ne mogu očekivati pretjeranu zaradu«, kaže Varga.

kuruz iznad tri tone bio bi uspjeh

Premda je suncokret ove godine prošao bolje od kukuruza, u sušnim godinama smatra se nepovoljnim predusjevom jer troši velike količine vode iz dubljih slojeva tla. Strne žitarice posijane nakon njega tada mogu dati i do tonu manji prinos po hektaru. U kišnim godinama taj utjecaj ne mora biti toliko izražen, ali sušna ljeta i jeseni postaju gotovo pravilo.

»Već petu godinu zaredom imamo sušno ljeto, toplinski valovi sve su dulji, a temperature sve više. Ako govorimo o klimatskim promjenama, možemo očekivati kako bi se stanje u budućnosti moglo dodatno pogoršavati. Žetva kukuruza počela je prije približno tjedan dana, a prvi rezultati pokazuju prinose između 2,5 i 3,5 tone po hektaru, ponegdje do četiri tone. Za sada se uglavnom skidaju rani hibridi. Ranije procjene bile su nešto optimističnije, ali se tek ulaskom kombajna u parcele može vidjeti stvarno stanje. U sklopu ima jalovih biljaka, dok su pojedini klipovi veoma sitni i imaju tek nekoliko zrna«, nastavlja Varga.

Smatra kako bi prosjek iznad tri tone po hektaru u ovogodišnjim okolnostima bio uspjeh. Rezultati ogleda Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe Subotica također pokazuju velike razlike između ranih i kasnih hibrida.

»Na ukupno 15 hektara pod kukuruzom ostvaren je prosječan prinos od 2.620 kilograma po hektaru. Raniji hibridi dali su oko 3.200 kilograma, dok su se prinosi hibrida iz FAO skupina 500 i 600 kretali od svega 800 do 1.500 kilograma po hektaru. To je još jedan dokaz onoga što govorimo godinama: naše područje više nije pogodno za proizvodnju kasnih hibrida kukuruza. Možemo pokušavati s FAO skupinama 200 i 300 te maksimalno 400, i to s nešto manjim sklopovima nego u prošlom desetljeću. Ako se ovakav trend nastavi, veliko je pitanje hoćemo li u budućnosti uopće imati kukuruz u strukturi sjetve«, kaže Varga.

Sve uži izbor kultura

Moguće smanjenje površina pod kukuruzom predstavljalo bi novi problem jer je soja zbog učestalih suša i visokih temperatura već gotovo nestala s njiva na području Subotice. Ako bi istu sudbinu doživio i kukuruz, proizvođačima bi se dodatno suzio plodored, a proizvodnja bi se sve više svodila na ozime kulture.

»Među kulturama koje se posljednjih godina šire nalazi se mak, kojega na području Subotice ima između 700 i 800 hektara. Značajne površine zauzimaju i uljana repica te ozime strne žitarice. Međutim, i njihovu proizvodnju sve češće otežavaju sušne jeseni. Uljana repica se ranijih godina uzgajala na približno četiri do sedam tisuća hektara. Prošle je godine bilo planirano oko devet tisuća hektara, ali je najmanje trećina parcela morala biti preorana ili prenamijenjena. Na usjevima koji su zbog nedostatka vlage niknuli tek u studenome ostvaren je prinos od približno tonu i pol po hektaru, dok u redovitim uvjetima može dosegnuti tri i pol tone«, govori naš sugovornik.

Poljoprivrednicima stoga postaje sve teže sastaviti održiv plodored. Kulture koje bolje podnose ljetnu sušu često iscrpljuju zalihe vlage u tlu, dok ozime vrste ovise o jesenskim padalinama koje su sve neizvjesnije.

Niski prinosi ne jamče višu cijenu

Proizvođače uz slabe prinose opterećuju i niske otkupne cijene. Varga smatra kako bi cijena suncokreta ispod 50 dinara za kilogram bila nerealno niska. Prema informacijama s terena, na pojedinim otkupnim mjestima konačna cijena kreće se između 54 i 56 dinara.

Položaj proizvođača dodatno otežava činjenica da suncokret nije roba koju mogu dugo skladištiti i čekati povoljniji trenutak za prodaju.

»Riječ je o industrijskoj biljci koja se nakon žetve usmjerava prema preradi, zbog čega su proizvođači uglavnom prisiljeni prihvatiti ponuđenu cijenu. Troškovi transporta ograničavaju i mogućnost prodaje na udaljenijim tržištima, čak i kada su tamošnje burzovne cijene više. Slična situacija prati kukuruz. Premda su ovogodišnji prinosi niski u velikom dijelu Balkana i Europe, to ne znači kako će cijena automatski porasti. Poljoprivrednim proizvodima trguje se na globalnom tržištu, pa manjak uroda u jednoj regiji može biti nadoknađen boljom žetvom u drugom dijelu svijeta. Svjedoci smo kako kukuruz ima nisku cijenu čak i kada ne rodi. Razlog je vjerojatno to što uvijek negdje u svijetu rodi i njime se trguje. Teško je očekivati da će zbog lokalnog podbačaja doći do nekoga drastičnog poskupljenja«, kaže Varga.

Kao još jedan primjer navodi voćarstvo. Voće prethodne dvije godine zbog proljetnih mrazova uglavnom nije rodilo, dok su ove godine proizvođače, unatoč dobrom urodu, dočekale niske cijene. Konzumna šljiva na početku otkupa plaćala se oko 30 dinara po kilogramu, a potom je cijena pala i na 20 dinara. Istodobno, voćari su i tijekom nerodnih godina imali troškove održavanja i zaštite nasada. Problem je i nedostatak prerađivačkih kapaciteta kakvi su postojali prije nekoliko desetljeća. Kada velika količina sirovoga voća stigne na tržište, a nema dovoljno prerade, cijena brzo pada. Dio uroda može se čuvati u hladnjačama, ali to donosi dodatne troškove.

Prema Varginim riječima, cijene danas u znatnoj mjeri određuju svjetsko tržište, veliki trgovci i globalne kompanije. Zbog toga dobar lokalni urod često ne znači i dobru zaradu, dok ni slab prinos više ne jamči višu cijenu. Poljoprivrednici subotičkoga kraja tako se istodobno moraju prilagođavati sve nepovoljnijoj klimi i tržištu na kojemu imaju veoma malo utjecaja.

Ivan Ušumović