Svaki se dan, svaki sat s učenicima treba nasmijati, barem na trenutak. Ako to ne napravimo, onda je to propao sat, koliko god on metodički i pedagoški bio dobar

Kada profesor uđe u učionicu s osmijehom na licu i radi svoj posao srcem, onda je lakše učiti, raditi, napredovati. Među takve profesore spada i naša mlada i nasmijana sugovornica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Morena Rendulić.

Rođena je 1992. godine u Ogulinu u Hrvatskoj, a već je osam godina u nastavi na hrvatskom jeziku u Srbiji. Osim kao profesorica, angažirana je i u brojnim drugim akvtinostima zajednice. Koordinatorica je tima za izradu zadataka za zbirku Hrvatski jezik i završni ispit na kraju 8. razreda, a sudjeluje i u lekturi udžbenika i ispitnih materijala. Jedna je od autorica standarda te planova i programa za Hrvatski jezik i književnost u osnovnim i srednjim školama na području Vojvodine. Kao predavačica sudjeluje na seminarima za nastavnike, a bila je i autorica i moderatorica online obuke za jačanje jezičnih kompetencija učitelja i nastavnika. Sudjelovala je u snimanju nastavnih sati hrvatskoga jezika te u provedbi mature za učenike koji nastavu pohađaju na hrvatskom jeziku. Za svoj doprinos podizanju kvalitete obrazovanja na hrvatskom jeziku u rujnu 2020. godine dobila je nagradu Hrvatskoga nacionalnog vijeća.

► U rujnu 2018. godine, kao magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, došli ste raditi u Srbiju i uključiti se u nastavu na hrvatskom jeziku? Što Vas je najviše privuklo tom izboru, toj odluci?

Nakon što sam završila fakultet vratila sam se u svoje rodno mjesto i tamo odradila pripravnički staž od godinu dana i položila državni ispit. Za vrijeme tog pripravničkog staža imala sam priliku upoznati profesoricu hrvatskog jezika i književnosti koja je dva mandata bila lektorica u Baji. Ona je bila prva koja mi je govorila o nastavi u inozemstvu i počela sam pratiti natječaje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske. Moja je prva ideja bila prijaviti se na natječaj, otići na razgovor i vidjeti kako to funkcionira, pa se onda sljedeće godine prijaviti. Bila sam pozvana na testiranje, pisani dio i razgovor. Međutim, život je odredio da odmah na tom prvom testiranju prođem i da dođem ovamo na nastavu. Ono što mislim da je mene generalno privuklo tome jest činjenica da sam bila mlada nastavnica bez iskustva, osim pripravničkog staža, i ovo sam vidjela kao priliku za vlastiti rast i razvoj u profesionalnom smislu, a nekako je vrijeme pokazalo da sam jako puno napredovala i u onom osobnom, jer rekla bih da jedno bez drugoga ne ide.

► Kada ste došli u nastavu na hrvatskom jeziku, jeste li imali kakva očekivanja, bez obzira na možda nedovoljno iskustvo? Je li se Vaša slika o nastavi na hrvatskom jeziku u Srbiji promijenila otkako ste ovdje?

Najprije, kada sam dobila posao, bilo je prisutno veliko uzbuđenje i tek tada sam shvatila na kakav sam se natječaj prijavila jer nisam planirala baš odmah ići na nastavu u inozemstvo. Ono što mi je možda pomoglo, pa sam došla s realnijim očekivanjima činjenica je da smo imali seminar, obuku na kojoj smo upoznati kako funkcionira hrvatska nastava u inozemstvu. No, tamo se više govorilo o zemljama zapadne Europe, gdje je zapravo u fokusu predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture i tamo nema redovitog sustava nastave. Srećom, na seminaru je bio i dr. sc. Milan Bošnjak koji je svojevremeno radio u nastavi u inozemstvu, a dobro je upoznat sa sustavom obrazovanja hrvatske zajednice u Srbiji pa nam je približio što nas očekuje. Odatle realna očekivanja, ali ono što me jest iznenadilo kad sam došla, broj je aktivnosti koje se provode, ne samo u školama, nego općenito u hrvatskoj zajednici, s jedne strane, a s druge strane iznenadila me je činjenica da su učenici ti koji su često nositelji, a ne samo konzumenti tih istih aktivnosti. To je već razdoblje života kada mladi postaju možda sve manje aktivni u svojim zajednicama, sve više su na društvenim mrežama, ali smatram da ovdje to još nije toliko prevladalo.

► Radili ste u osnovnim i srednjim školama, vodili ste dramsku sekciju, te bili i urednica školskog časopisa Gupčevi školarci. Sudjelovali ste na stručnim skupovima, kvizovima, pripremali djecu za državna natjecanja. Za vrijeme kovida 19 snimili ste 40 sati video-materijala iz hrvatskog jezika i književnosti, držali ste pripreme za studente... Dakle, upoznati ste sa širom slikom nastave na hrvatskom jeziku u Srbiji. Kako je ocjenjujete i gledate na taj period Vašeg doprinosa obrazovanju na hrvatskom?

Kao prvo, uvijek mi je nevjerojatno kad čujem ili pročitam koliko se toga izdogađalo i koliko je toga što mi svi zapravo kao nastavnici hrvatskog jezika i književnosti radimo na ovim prostorima. Kao drugo, došla sam ovamo upravo iz tih razloga da radim i napredujem. Htjela sam steći radno iskustvo, razviti svoje kompetencije i zapravo sam upravo to i postigla. Treće, što mislim da je jako dragocjeno, ovakvom svestranošću dobije se cjelovitija slika o tome što je dobro i što uistinu funkcionira u praksi u sustavu obrazovanja. Ponekad mislimo da su nastavni sadržaji logični učenicima, povezani, dobro su predstavljeni u udžbenicima, a kad stanete pred učenike s tim, istina, kvalitetnim, ali ne toliko funkcionalnim tekstovima, shvatite da su to stvari koje treba rješavati. Takav nam uvid omogućava da brže, bolje i kvalitetnije mijenjamo stvari, a ja mislim da mi ovdje u nastavi to i radimo, i to iz godine u godinu i tako trebamo i nastaviti jer uvijek ima slabih točaka, a rekla bih da su nam to trenutno metode obrade lektirnih djela.

► Kad ste spomenuli lektire, koliko se toga promijenilo kod same obrade lektire ali i izbora što se treba ili može čitati?

Kada sam došla ovamo, pogotovo u osnovnim školama, vodili smo još uvijek dnevnike čitanja u kojima su učenici čitajući odgovarali na pitanja. Očekivalo se da promišljaju o djelu karakterizirajući likove, analizirajući socijalne odnose, problematiku djela i da primijene književnoteorijsko znanje, a onda se u razredu vodila raspava. Međutim, razvojem umjetne inteligencije i generalno interneta, to više nije bilo održivo. Sada treba više ići na opciju da su učenici ti koji postavljaju pitanja i tako postanu aktivni sudionici i nositelji tih pročitanih lektirnih djela. Zapravo, iz svakog djela može se izvući problematika koja je karakteristična za određeno lektirno djelo, a koja je s druge strane vrlo primjenjiva u razrednoj zajednici u kojoj radimo i to treba iskoristiti kako bi učenici uspjeli iskustveno doživjeti književna djela i shvatiti da djelo često ne progovara o nekoj drugoj osobi, nego o njima (nama) samima. Naravno, to je nešto što se iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, pa čak i iz odjela u odjel mijenja. Kada smo kod lektira, valja spomenuti da u osnovnoj školi više nema toliko klasika koje smo mi čitali. Čitamo Ivanu Brlić Mažuranić kao uvod u elemente bajki, prisutna su i djela Dinka Šimunovića, Augusta Šenoe... Međutim, sada se čitaju suvremeniji naslovi koji jezično nisu toliko nepristupačni djeci. Mi nastavnici često imamo borbu unutar sebe, dati takvo djelo ili ne, ali smatram da u osnovnoj školi trebamo zadržati čitatelje. Nama u petom razredu učenici dođu uglavnom kao čitatelji, a onda počinju odustajati jer dođu za njih zamorna i nepristupačna djela. Izgubimo ih posve u tom svijetu čitanja do srednje škole, a tek onda na scenu nastupaju klasici u domaćoj i svjetskoj književnosti i počinje prava borba.

► Vratit ću se samo na kratko na onih 40 sati snimanja emisija hrvatskog jezika i književnosti. Kako je sve to izgledalo?

To je bio izazov kojeg se malo tko htio prihvatiti jer je situacija bila neizvjesna, a dogovori su uglavnom išli od danas do sutra, ali kolegica i prijateljica Mirjana Crnković Horvat i ja, uz koordiranje i podršku drage Margarete Horvat Uršal, dogovorile smo se da ćemo to odraditi. Napravile smo plan, spremile lekcije i onda je krenulo snimanje. Mislim da rijetko koji naš susret danas prođe da to ne spomenemo. Sjećamo se tog razdoblja jer svi su ljudi živjeli nekako opuštenije, barem to često naglašavaju, radili od kuće, a nas dvije bile smo baš opterećene. Paralelno dok smo snimale nastavu za učenike osnovnih škola koja je išla na televiziji, pripremale smo i nastavne sadržaje za Google učionice i radile s učenicima srednjih škola. Proživjele smo dva tjedna intenzivnog snimanja nastavnih sati, a onda se već pomalo i naviknule na taj tempo, ali ne i na činjenicu da naši učenici fizički nisu s nama.

► Vi ste i koordinatorica nastave na hrvatskom jeziku. Što je Vaša obveza i zadaća?

Kada sam došla iz Hrvatske, bilo nas je troje kolega i nismo još tada imali koordinaciju jer nije postojao dovoljan broj nastavnih mjesta, niti broj učenika. Nakon tih prvih četiriju godina stvorili su se uvjeti i onda sam od strane MZOM-a imenovana koordinatoricom, a jasno sve radimo u suradnji s Odborom za obrazovanje pri Hrvatskom nacionalnom vijeću. Za svaku školsku godinu izrađuje se plan i program rada, organizira se nastava, prati njezina realizacija izvođenja, prati se rad učitelja i pišu izvješća o njihovoj uspješnosti; surađuje se s hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, udrugama, obrazovnim tijelima u Srbiji...

► Budući da je krenula nova školska godina, kakvo je sada stanje? Koliko je ovdje nastavnika koji predaju hrvatski jezik?

U ovoj školskoj godini hrvatski će jezik predavati profesori Bruno Dronjić, Ana Gaković nam se ponovno vraća kako bi predavala Hrvatsku dječju književnost, zatim Sanja Šteković, mlada kolegica Josipa Dulić i ja. Mi smo u cjelovitoj nastavi, a tu su još i nastavnici i učitelji koji će predavati izborni predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, a zapravo nam nedostaje još jedan profesor hrvatskoga jezika i književnosti, tako da radimo prekovremeno i u više škola.

► Koliko se nastava hrvatskog jezika u Srbiji razlikuje od one u Hrvatskoj? Postoje li izazovi s kojima se ovdje susrećete, a koje u Hrvatskoj možda ne biste imali?

S obzirom na to da smo prethodno govorili o lektirama, moram reći da nam je teško doći do suvremenih lektirnih naslova, ali generalno i do suvremenih hrvatskih autora. Kristijan Novak, primjerice, koji je rasprodan u Hrvatskoj, do nas ne može ni doći u broju od desetak naslova i više. To je, recimo, zajednička problematika, neprestano obnavljanje knjižničarskoga fonda. Ono što bih istaknula kao razliku koju sad vidim u prvom redu činjenica je da u hrvatskom sustavu obrazovanja profesori hrvatskog jezika i književnosti rade po kurikulu, a mi ovdje još uvijek radimo po nastavnom planu i programu. Ono zbog čega mislim da je kurikul jako dobar jest to što je to otvoreni dokument koji ima popisane sadržaje iz jezika, književnosti i jezične i medijske kulture, a onda su nastavnici ti koji s obzirom na učenike koji sjede pred njima biraju što od tih sadržaja raditi i koliko dugo će se baviti određenim temama, dok mi ovdje imamo točno propisano koje nastavne sadržaje obrađujemo i koliko nastavnih sati.

► Radili ste u osnovnim i srednjim školama, sada ste većinom u srednjim. Kakav je odnos djece prema nastavi i poznavanju hrvatskog jezika; je li to opterećenje koje se mora ili postoje i oni učenici koji žele raditi?

Što se toga tiče, rekla bih da je u osnovnoj školi, uz onu obrazovnu, dosta naglasak i na odgojnoj funkciji i to je ono što mi nastavnici hrvatskog jezika i književnosti pokušavamo njegovati kroz odabrane lektirne naslove. Tu moramo biti otvoreni i zadržati čitatelje koje su roditelji i učiteljice stvorili. U srednjoj školi je tu naglasak prvenstveno na motivaciji. Sad ću reći nešto što nije popularno mišljenje, ali smatram da ne mora svaki učenik pročitati svako lektino djelo. Važno je da mi kao nastavnici njima osvijestimo ulogu čitanja u životu pojedinca pa da se jednog dana vrate na nepročitano djelo i posegnu za autorom kojeg će kao odrasli ljudi drugačije, a često i dublje razumijeti. U učionici uvijek ima onih koji su jako zainteresirani, ali i onih koji su manje zainteresirani. Mislim da je najveća nagrada za nastavnika kada vidi taj probuđeni sjaj u očima učenika kojega inače ne zanimaju previše nastavni sadržaji. U našem se predmetu uistinu svaki učenik može pronaći; je li to jezik ili književnost, analiza tekstova, jezično izražavanje – usmeno ili pisano... Uistinu ima prostora, ali i mi nastavnici moramo biti otvoreni za prilagodbu učenicima, a oni moraju biti otvoreni prema nama i onda sve može uspjeti.

► Spomenuli ste plan i program po kojem se mora raditi. Ali, koliko se u nastavi, osim jezika i književnosti, otvara prostor za hrvatsku kulturu, povijest i baštinu?

Službeno imamo jako malo sati koji su predviđeni da se obrađuju takve stvari, ali opet smatram da naš predmet ima prednost jer jezik ne možemo poučavati bez povijesti, književnost također ne možemo analizirati bez povijesnog pristupa, bez toga da ne spomenemo kulturu, baštinu... Tako da mislim da ima prostora kroz taj interdisciplinarni pristup s učenicima razgovarati o tim stvarima. Ovdje je zahvalno i to što su brojni učenici članovi kulturno-umjetničkih društava i što i sami stvaraju kulturnu baštinu pa i to onda treba iskoristiti u nastavi.

► Koliko je, prema Vašem iskustvu, jezik važan za očuvanje identiteta hrvatske zajednice u Srbiji? Može li se ljubav prema jeziku prenijeti i onima koji ga možda izvan škole sve manje ili uopće ne koriste?

Rekla bih da je jezik jedan od najvažnijih elemenata očuvanja identiteta, kako jedne osobe, tako i zajednice, u ovom slučaju čitavog jednog naroda. To osobito dolazi do izražaja u jednoj mulitukulturalnoj sredini kao što je Subotica. Zbog čega to smatram? Da bismo imali običaje, baštinu, kulturu, potreban nam je jezik da ih prenosimo s koljena na koljeno. Tako da po jeziku dok nas bude, ja bih rekla, i zajednicom će nas biti.

► Spomenuli ste Suboticu, no vi ste radili i u drugim školama i susreli se i s ovdašnjim dijalektima, bunjevačkim i šokačkim govorom. Kako na to gledate?

Kada sam došla, moje prvo radno mjesto bilo je u OŠ Matija Gubec u Tavankutu. Ono što mi je bilo fascinantno, a nisam toga bila svjesna kada sam dolazila, a po zavičajnom idiomu sam čakavka i kod mene doma se divani, i onda sam došla u Tavankut i saznala da se i ovdje divani. To je nešto što mi je značilo na samim početcima. Automatski su mi ljudi po tom jezičnom obilježju bili bliži. Osjećala sam kao da sam samo iz svog sela prešla u neko drugo, ali to je to. Osjećala sam tu neku bliskost. Paralelno s Tavankutom bila sam i u Somboru u Hrvatskom domu, tamo sam predavala Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, a onda sam kasnije preuzela nastavu u Srednjoj medicinskoj školi u Subotici i tamo sam zapravo provela čak sedam godina, a odnedavno sam i u Gimnaziji. Kratko sam bila i u Monoštoru na zamjeni, tako da sam iskustveno doživjela dosta mjesnih govora što je meni kao profesorici jezika vrlo zanimljivo i dragocjeno.

► Postoji li neki trenutak, učenik ili situacija iz nastave koji su Vam se posebno urezali u pamćenje?

Ovo je pitanje koje zahtijeva jedan samostalan tekst. Najbolje bi bilo da i učenici dođu sa mnom pa da svi budemo kazivači. Najljepši trenutci našeg posla upravo su s učenicima. Znam da je nepopularno danas reći nastavnicima da njihov posao nije posao, nego da je to poziv, ali smatram da upravo zbog tih trenutaka s učenicima mi moramo govoriti o pozivu. Ono što mi je najdragocjenije, a što sam već rekla, nije teško zadržati učenika koji već ima interes, ali kad probudimo motivaciju kod učenika koji dođe sa stavom ne zanima me i kad se kod njih vidi napredak, to je istinsko postignuće. Jako mi je drago vidjeti i kako se postupno, iz sata u sat, kod učenika, kroz interpretativne analize književnih djela, razvija povjerenje i stvori ugodno ozračje u kojem svaki učenik može reći ono što uistinu misli i osjeća, bez toga da ga ostali osude. Jako volim i susresti učenike kojima sam nekada predavala, čuti gdje su, što su ostvarili. Onda se uvijek i prisjetimo tih anegdota, a toga ima. Ono što sam naučila od svoje izvrsne metodičarke na fakultetu, i to mi se još tada činilo važnim, a sada sam iskustveno to i doživjela u razredu, jest da se svaki dan, svaki sat s učenicima treba nasmijati, barem na trenutak. Ako to ne napravimo, onda je to propao sat, koliko god on metodički i pedagoški bio dobar. To je misao s kojom uvijek ulazim u učionicu.

► Pretpostavljam da je upravo ta misao utjecala da je u Srednjoj medicinskoj školi hrvatski jezik bio najdraži predmet, i da su upravo učenici tražili da Vi, iako niste bila razrednica, budete na njihovom maturskom tablou.

Da, rekla bih da je to – to. Tamo su veliki razredi i jako su heterogeni. Postoje učenici koji dolaze i s određenim stereotipima, moram to reći, ali to su oni prvi tjedni, a onda krenu otvoreni razgovori i jednostavno ta priča dobije drugi rasplet. Mislim da ni oni, a ni ja ne budemo svjesni u kojem trenutku, ali postanemo tim.

► Kako doživljavate svoju ulogu profesorice u nastavi na hrvatskom jeziku? Već ste rekli da ona nije samo obrazovna, ali kako je vidite iz Vašeg kuta? Je li ona sama po sebi nosi i nešto više? Pretpostavljam, točnije sigurna sam, da učenici to vide i dobro znaju.

Funkcija profesora i nastavnika jest i mora biti obrazovna. To je nešto s čim mi ulazimo u učionice pred mlade ljude i oni to vrlo dobro znaju, ali kroz svakodnevnu interakciju razvijemo i brojne druge funkcije. Postoji jedna šaljiva fotografija na Facebooku na kojoj nastavnik stoji i ima dvije ruke, ali je između tih dviju ruku docrtano još deset i onda ga učenici doživljavaju kao da je on i nastavnik i psiholog, pedagog, kuhar, liječnik, medicinska sestra, zabavljač... Uvijek kad vidim tu fotogafiju sjetim se da većina ljudi to vidi kao isključivo duhovit prikaz, ali ja se sjetim što mi kao nastavnici odrađujemo svakodnevno. Ta je fotografija vrlo životna i pokazuje što jedan nastavnik jest, a to je ona stvarnost koja stoji iza obrazovne funkcije. Ako pojedinac ne ulazi u učionicu sa srcem, ta obrazovna funkcija sama po sebi ne znači ništa. Ako kažemo učenicima da moraju čitati, nećemo postići ništa jer učenici uče isključivo iz našeg primjera. Oni jednostavno osjete i dobro znaju tko dolazi sa srcem u učionicu, a tko dolazi samo odraditi posao.

► Što biste voljeli da učenici iz škola u Hrvatskoj znaju o svojim vršnjacima koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u Srbiji?

Voljela bih da znaju koliko učenicima, prije svega mladim ljudima, znače ti međusobni susreti koje oni ostvaruju kroz različite projekte i voljela bih da ih ima još više. Zato što, prethodno smo se doticali jezika, jezik živi upravo na taj način – kroz kontakte i to mislim da treba njegovati. Također, mislim da bi učenicima u Hrvatskoj značilo kada bi vidjeli koliko su ovdje učenici predani, barem kada govorimo o aktivnositma. Možda bi to i njima bio poticaj da se u svojim manjim sredinama više aktiviraju.

► I za kraj, možda najosobnije: budući da ste ovdje već duži niz godina, što je pridonijelo tome?

Na to su utjecale i profesionalne i privatne stvari. Reći ću samo da na početku i na kraju bijaše ljubav.

► Ako se jednog dana vratite u Hrvatsku, što ćete iz ovog iskustva ponijeti sa sobom – kao profesorica, ali i kao osoba?

Možda je iz prethodnih odgovora vidljivo da, iako sam došla sa željom da se profesionalno usavršim i napredujem, moj osobni rast i razvoj ne možemo ostaviti po strani. Rekla bih prvenstveno da je zahvalnost nešto što ću ponijeti. Zahvalnost u prvom redu za obitelj iz koje sam potekla i koja me doma uvijek čeka raširenih ruku. Zahvalnost za ljude koje sam ovdje imala priliku upoznati i koji su mi postali prijatelji, i ostat će to, ma gdje bila. Naravno, tu je i zahvalnost za sva poslovna iskustva koja sam imala priliku iskusiti. Tako da, zahvalnost je ta koju ću ponijeti. A ima li išta ljepše?