Dolazak ljeta stanovnicima Tavankuta već godinama ne donosi samo visoke temperature i brigu za usjeve. Sve češće znači i neizvjesnost hoće li iz bunara poteći dovoljno vode za osnovne potrebe kućanstva, napajanje stoke ili nekoliko sadnica u dvorištu. Dubravko Bilinović stanje prati vrlo izravno, svakih nekoliko tjedana mjeri visinu vodenog stupca u vlastitim bunarima. »Imam dva bunara. Jedan je plitki i uskoro će presušiti, pa ga više gotovo i ne koristim. Samo za pola godine razina vode u njemu opala je oko 70 centimetara, a pretpostavljam da je sada još niža. U bunaru koji koristi moja obitelj razina je također drastično pala. U posljednjem trenutku kupio sam drugu pumpu koja može izvlačiti vodu s veće dubine, ali nakon nekoliko dana i s njom je tlak počeo slabjeti. Pitanje je samo dana kada više ni iz tog bunara nećemo moći dobivati vodu«, kaže Bilinović.
Višemjesečno čekanje bunardžija
Drugi bunar dubok je oko 50 metara, ali otvor nije prilagođen potopnoj pumpi. Površinske pumpe imaju ograničenu usisnu visinu, pa bi za sigurniju opskrbu morao izbušiti novi bunar u koji se može spustiti potopna pumpa. Prema ponudama koje je dobio, najosnovnija i najjeftinija varijanta stoji oko 1.200 eura. Novac, međutim, nije jedina prepreka. Zbog velikog broja kućanstava koja se suočavaju s istim problemom, izvođači su mjesecima unaprijed zauzeti. Bilinoviću je rečeno kako bi, prijavi li se sada, na red mogao doći tek u travnju. Do tada mu preostaje nadati se da će postojeći bunar i nova pumpa izdržati ovu sušnu sezonu. Za mnoga umirovljenička i siromašnija kućanstva i sam trošak novog bunara teško je dostižan.
»Bio sam nedavno kod susjeda. Pustili su vodu samo nakratko kako bi zalili nekoliko sadnica u dvorištu da se ne osuše. Tlak je bio toliko slab da su nakon nekoliko minuta završili. Kupili su novu pumpu, ali im ni ona nije pomogla i sada ne znaju što učiniti. Manje-više ista je priča kod većine ljudi«, navodi naš sugovornik.
Problem se, upozorava, ne može svesti na jednog krivca. Dugotrajni manjak oborina i visoke temperature preklapaju se s desetljećima nedovoljnog ulaganja u vodne sustave, nestankom drvoreda i vjetrozaštitnih pojaseva, zapuštenim kanalima te rastućim crpljenjem podzemnih voda. U javnosti se često proziva punjenje privatnih bazena, no Bilinović smatra da to ne može objasniti razmjere problema. Kao usporedbu navodi prosječni bazen kapaciteta od oko šest kubičnih metara vode i pojedine sustave za navodnjavanje ratarskih površina koji, prema njegovim riječima, crpe i do 400 litara u minuti. Zato želi da se javnosti dostave jasni podaci o raspoloživim zalihama, bunarima i količinama vode koje se crpe za kućanstva, poljoprivredu i industriju.
Vodu zadržavati kada je ima
Jedno od rješenja Bilinović vidi u obnovi kanalske mreže. Kanali, podsjeća, nisu građeni samo kako bi odvodili suvišnu vodu. U vlažnijim razdobljima moguće ih je pregraditi i dio vode zadržati u prostoru, čime se ne bi uklonila suša, ali bi se ublažile njezine posljedice i pomoglo obnavljanju podzemnih zaliha. Kao simboličan podatak navodi da je razina vode u prirodnoj depresiji, odnosno akumulacijskom jezeru Skenderevo, pala približno koliko i u njegovu bunaru – oko 70 centimetara. Mogućnost za suradnju vidi i preko granice. Mađarska je posljednjih godina pokrenula opsežnije programe zadržavanja i dovođenja vode na pješčarsko područje između Dunava i Tise. Prema izvještaju OECD-a, prva faza višegodišnjeg programa obuhvaća povećanje kapaciteta na približno 300 kilometara kanala te gradnju ili obnovu 133 vodna objekta i sedam crpnih stanica. Samo tim zahvatima kapacitet skladištenja vode za poljoprivredu trebao bi se povećati za pet milijuna kubičnih metara. Mađarska vodna uprava usto provodi projekte kojima se voda zadržava i dovodi do isušenih jezera i drugih osjetljivih područja Homokhátsága. »Postoje kanali i prirodne depresije koji iz Mađarske idu prema nama. Kod Kelebije se može vidjeti Tavankutski kanal, koji dolazi ispod granice i nekada je bio pun vode. Trebali bismo se priključiti mađarskoj inicijativi. Budući da je riječ o pograničnom području, sigurno bi se mogla tražiti i europska sredstva. To mora pokrenuti lokalna administracija jer mjesne zajednice za takve poslove nemaju ovlasti«, kaže Bilinović.
Ni sadnja vjetrozaštitnih pojaseva ne smije završiti samim postavljanjem mladih stabala. Podsjeća kako su se nakon jedne takve akcije 2009. ili 2010. godine sadnice tijekom izrazito sušnog ljeta uglavnom osušile. Pojaseve je u prvim godinama potrebno održavati i zalijevati, po potrebi uz pomoć lokalnih vatrogasaca i stanovništva. To je povezano i sa zaštitom od požara: Tavankutska šuma, prema Bilinovićevim riječima, zauzima oko 550 hektara i ima mnogo borovine, pa bi u ekstremno sušnom razdoblju požar mogao imati teške posljedice.
Vodovod donosi nadu, ali ne rješava sutrašnji dan
Najvažnije dugoročno infrastrukturno rješenje jest magistralni vodovod Subotica – Tavankut. Prema podacima Grada Subotice, projekt bi javnom mrežom trebao opskrbljivati Mirgeš, Donji Tavankut i Gornji Tavankut, odnosno oko 5.000 stanovnika i približno 1.800 budućih priključaka. Ugovorena vrijednost projekta premašuje 298 milijuna dinara, a predviđeni su crpna stanica za podizanje tlaka, dohloriranje te spremnik s crpnom stanicom u Mirgešu. Grad je za 2026. najavio nastavak gradnje druge dionice tranzitnog voda Subotica – Mirgeš. U sklopu projekta FLOW, koji se provodi kroz program Interreg Hrvatska – Srbija, planirana je i crpna stanica te prva dionica tranzitnog voda duljine 127,35 metara. Ukupna vrijednost prekograničnog projekta iznosi oko 960.000 eura, od čega je približno 440.000 eura namijenjeno subotičkom Vodovodu. Predviđeno trajanje projekta je dvije godine.
Bilinović pozdravlja radove, ali upozorava kako cijevi same po sebi ne jamče da će voda uskoro stići do svakog kućanstva. Stanovnike zanima kada će biti izgrađene sve dionice i lokalna mreža, koliko će koštati priključci te kakav će tlak biti na najudaljenijim točkama, posebice u Gornjem Tavankutu. Skepsu pojačava iskustvo s ranije položenim plinovodom na koji kućanstva nikada nisu priključena.
»Mi moramo preživjeti ovu godinu, a vrlo vjerojatno i sljedeću, s postojećim bunarima. Hoće li oni izdržati, veliko je pitanje. Svake godine govorimo kako će proći sušno razdoblje, doći jesen i pasti kiša. Međutim, razina vode svake je godine sve niža i raste opasnost da će velik broj ljudi potpuno ostati bez vode i bez brzog rješenja«, zaključuje Bilinović.
Njegova priča pokazuje kako se nestašica vode više ne može promatrati samo kao sezonska teškoća pojedinih kućanstava. Riječ je o gospodarskom, socijalnom i sigurnosnom problemu koji zahtijeva istodobno dovršavanje vodovoda, nadzor crpljenja podzemnih voda, obnovu kanala i vjetrozaštitnih pojaseva te plan pomoći stanovnicima čiji bunari presuše prije nego što javna mreža stigne do njih.
Ivan Ušumović
FOTO: Dubravko Bilinović (privatna arhiva)
