Podaci katoličke župe u Boki, kojoj Stari Lec pripada, kažu da je 1983. godine u njemu (bez stanovnika Doma) bilo 319 katolika, od kojih 249 Mađara, 23 Hrvata, 19 Nijemaca i 18 Bugara
Stari Lec je, ako se gledaju medijske informacije i putopisne reportaže, idealno i idilično mjesto u istočnom Banatu (općina Plandište), poznato po tome što na svojem teritoriju ima najviše dvoraca od svih sela u Srbiji – čak četiri. Posljednjih 60 godina je, ipak, Stari Lec poznatiji po Domu za duševno oboljele osobe, drugom po veličini i broju štićenika objektu socijalne skrbi u Srbiji. Današnjih oko 550 korisnika čine dvije trećine stanovnika ovoga mjesta, a i sve ostale demografske značajke koje se odnose na Stari Lec od 1967. godine, od kada Dom postoji, uračunavaju, uz autohtono stanovništvo, i ovu zajednicu. Tako je, uzet ćemo samo jedan primjer, za čak 67,2% stanovnika Starog Leca vjeroispovijest, po rezultatima posljednjeg popisa, nepoznata, što je udio religiozno nepoznato afiliranih najveći u Srbiji.
Jednogodišnje boravište ili stalnija naseobina Hrvata?
Selo je osnovao Lájos Barach 1830., a kada ga je kupio veleposjednik Pál Dániel 1889. naziv je promijenjen u današnji. Dvije veleposjedničke obitelji ostale su vladajući igrači na sceni ekonomskog razvoja ovoga kraja sve do konca Prvog svjetskog rata. Prvobitna Barachaza nalazila se u dijelu istočno od puta Konak – Hajdučica. Najveći dio područja zapadno od navedenoga puta bila je Starolečka pustara kojoj je vlasnik bio János Botka. Koncem XVIII. stoljeća na tako veliko područje u valu naseljavanja stižu i Hrvati, predijalci iz Pokuplja i Turopolja u poznatom preseljenju na nekadašnja banatska dobra zagrebačkog biskupa. Specifične okolnosti prvih godina boravka onih Hrvata, koji su, zapravo, došli naseliti se u Boku, ilustrira, sumirajući nekolike druge podatke, dr. Mario Bara, pišući o »prvotnom naseljavanju u Maloj Međi, Starom Lecu, Konaku, a potom i u bokinskome ataru nedaleko mjesta Čot, gdje su napravili šatore, zemunice i čerge sa zaprežnim kolima te proveli jednu godinu«. Prirodni uvjeti naseljavanja u Boki vjerojatno nisu bili povoljni. Autor monografije Torontalske županije, rođeni Karavukovčanin Samu Borovszky, za prostorno veliki Stari Lec s pustarama navodi da je u njemu 1900. godine živjelo ukupno 1271 stanovnika u 105 kuća, od toga 496 Nijemaca, 200 Mađara, 280 Hrvata i 120 Bugara. Ako je podatak točan, ovako veliki broj Hrvata mogao je biti raspoređen, osim u samome selu, i na (bližim Konaku) pustarama Male Međe (uključujući Hrvatski zaselak), pustarama uz rijeku Brzavu (Danielova i Blaškovićeva), te onima k Vršačkom (Terezijinom) kanalu, gdje su se nalazile Granična humka, Rapon pustara i Mikšić pustara. Mogao je, nadalje, biti podrijetlom od onih koji su se u potrazi za uvjetima za život naselili ne baš blizu Boki. Ipak, u ugarskim popisima, naznaka ovako velikog broja Hrvata u Starom Lecu nije se ponovila.
Obnovljena katolička crkva
U popisima provedenim tijekom XX. stoljeća broj Hrvata bio je manji, napose nakon agrarne reforme, te je 1921. u Starom Lecu bilo 77 Hrvata (4,58%), 1953. – 36, 1961. – 33, 1971. – 27, 1981. – 23, 1991. – čak 43 (!), 2002. – 20, 2011. – sedam, te 2022. – osam (0,9%). Nekadašnje većinski katoličko selo izgubilo je nakon Drugog svjetskog rata katoličku većinu, te je naseljeno najvećim dijelom pravoslavnim Srbima. Podaci katoličke župe u Boki, kojoj Stari Lec pripada, kažu da je 1983. godine u njemu (bez stanovnika Doma) bilo 319 katolika, od kojih 249 Mađara, 23 Hrvata, 19 Nijemaca i 18 Bugara. Godine 1993. liturgijski jezici u ovoj filijali bili su mađarski i hrvatski. Temelj katoličke molitvene kuće, posvećene Rođenju Blažene Djevice Marije, postavljen je 1855., a sveta misa se održavala u učionici škole do 1948. Apostolska administratura Banata kupila je kuću u Ulici Sándora Petőfija br. 35, koja je služila kao molitveni dom. Ona je potpuno obnovljena 1989., a podignut je i novi toranj. Sadašnji župnik Roland Fehér svete mise služi tri puta godišnje, na mađarskom jeziku, a vjernika je u selu oko 40. Župnik Fehér renovirao je 2019. godine cjelokupnu zgradu crkve.
Kapelica obitelji Fochler
Na primjereno održavanom katoličkom groblju, na kojem se pokapaju Mađari, Bugari, Hrvati i Slovenci, većina njemačkih grobova se ne vidi od žbunja – stoji gotovo ikonična kapelica na grobnoj kripti, no bez ikakvoga natpisa, svetačke figure, oznake obitelji vlasnika. Otvorena, bez primjerenog čuvanja, sadrži kameni oltar i zvjezdano nebo na stropu. Pripada, po svjedočenju praunuke, obitelji Fochler koja je živjela u Starom Lecu. Na groblju se, od hrvatskih, zapažaju kako »bokinska« imena (Lukenić i Lukinić), tako i vjerojatno ona koja pripadaju novijim slojevima hrvatskoga naseljeništva: Dugonić, Gotovac, Halužan, Pređen i Puzin. Oni su na trećem mjestu po brojnosti, nakon grobnica Mađara i Bugara.
Izvori: Vladimir Čavrak (ur.), 2025: Hrvati u Boki; Lajos Erős (1993): Adalékok a Zrenjanini-Nagybecskereki Egyházmegye történetéhez; www.zichydorfonline.org
Marko Tucakov
