»Sa sigurnošću znamo da je Pajo tamo sahranjen i da su njegovi posmrtni ostaci bili tamo do prve ekshumacije 1935. (posjedujemo dokumente tj. shemu groblja gdje stoji broj parcele s njegovim imenom i datumom kad je umro), a potom su negdje premješteni«, kaže Mijo Galfi, suprug unuke Paje Dulića, Dubravke Dulić Galfi
Prošlo je više od jednog stoljeća od završetka Prvog svjetskog rata, no mnogo je potomaka njegovih žrtava koji i danas tragaju za vječnim počivalištem svojih predaka. Čine to ne samo zbog tuge i osjećaja obveze i odgovornosti, već i zbog potrebe mira i spoznaje da borac koji je podnio žrtvu više nije sam i zaboravljen u dalekoj, tuđoj zemlji. Jednu ovakvu dirljivu i emotivnu priču podijelila je s nama obitelj Dulić Galfi, koja je, nakon godina i godina potrage, sada »na korak« do pronalaska Paje Dulića, rodom iz Đurđina, vojnika austrougarske vojske, koji je poginuo na samom kraju spomenutog rata, u jednom malom talijanskom mjestu.
Mijo i Dubravka s dvojicom članova udruge Čuvari sjećanja
Početak i nastavak potrage
Pajo Dulić, rođen 1888. godine u Đurđinu, kao vojnik austrougarske vojske, bio je sudionikom Prvog svjetskog rata od njegova samog početka, 1914., i gotovo do samog kraja, 1918. godine, kada je poginuo u Italiji, u mjestu Piovega di Sotto u blizini grada Bassano del Grappa u Dolomitima.
Ovu emotivnu obiteljsku priču započela nam je Pajina unuka Dubravka Dulić Galfi:
»Moj otac Šime Dulić imao je sedam godina kada mu je otac poginuo, i kada je završio gimnaziju krenuo je u potragu za točnim mjestom gdje je sahranjen. Znao je gdje je to otprilike, to je tada bila granica između Italije i Austrougarske, u Alpima, budući da mu je to u pismu svojevremeno napisao jedan tamošnji svećenik koji je bio tamo kada je moj dida poginuo. Dugo godina je to istraživao, još kao djeca smo s roditeljima putovali po svim pograničnim mjestima u Sloveniji gdje su bila vojna groblja, ali nikada ga nije pronašao niti je došao do bilo kakvih podataka u arhivu ili drugdje«.
Obiteljsku potragu nastavili su Dubravka i njen suprug Mijo Galfi, i kockice su se vremenom počele slagati.
»Odlaskom u mirovinu počeo sam se baviti istraživanjem podrijetla mojih i supruginih predaka, a posebno me je zaintrigala priča oko njenog dide. Prvo sam otišao u Povijesni arhiv Subotica, ispričao sve ravnatelju Stevanu Mačkoviću koji me je uputio na Tibora Mol-nára, višeg arhivista Povijesnog arhiva Senta koji se među ostalim bavi temama vezanim za Prvi svjetski rat i poginulima u njemu, a koji su podrijetlom iz Sjevernobačkog okruga. Dao sam mu sve podatke koje sam imao o njemu, međutim uslijedio je covid i tu je sve nekako stalo«, priča nam Mijo te dodaje kako se s ovim istraživanjem počeo baviti i sin suprugine sestre, dr. Ivan Dulić koji je 2003. godine iz bečkog vojnog arhiva dobio izvod s podatkom da je Pajo Dulić poginuo 12. lipnja 1918. godine i da je sahranjen u mjestu Piovega di Sotto u provinciji Vicenza.
»Taj podatak ga je vjerojatno isto tako zaintrigirao pa je i otišao u to talijansko mjesto. Međutim, na tom mjestu tada nije bilo ničega, postojao je samo spomenik jednom poginulom židovskom vojniku.«
O podacima s kojima je raspolagao i koje je dao senćanskom arhivistu, Mijo Galfi kaže:
»Gospodinu Molnáru sam dao podatke kad i gdje je Pajo bio u vojsci, posjedujemo i tri pisma koja je iz vojske pisao na poleđini fotografija svom ocu, a u njima spominje i svoju suprugu, s kojom je imao šestero djece, od kojih je troje umrlo dok je on bio u ratu. Nešto što mi je jako puno pomoglo je jedna knjiga na mađarskom, izdana 1940-ih godina, a naziv u prijevodu joj je Historijat 86. pješadijskog carskog i kraljevskog puka. Njegovo sjedište je bilo u Subotici i imao je četiri bataljona, a prema podacima u ovoj knjizi, dida Pajo je bio u trećem bataljonu i devetoj četi (neki od tih podataka su navedeni i u njegovim pismima). U toj knjizi je naveden čitav ‘ratni put’, od formiranja do gašenja te vojne jedinice. Od četiri bataljona tri su bila smještena negdje na rusko ratište, a jedan, taj treći bataljon je bio izdvojeni, subotički, i njegovo sjedište je bilo u Višegradu, gdje je dida dospio čim su ga regrutirali. To se također može vidjeti iz datuma na pismima. Počeo je Prvi svjetski rat, iz povijesti znamo za razne bitke po Srbiji (Cerska, Kolubarska, Drinska) u kojima je on sigurno sudjelovao. Kad je austrougarska vojska na neki način bila potisnuta, vratili su se u Srijem, bili su u Rumi, dugo vremena su bili smješteni u Voganju, i odatle su krenuli vlakom preko Austrije i stigli do današnjih Jesenica u Sloveniji. Odatle su otišli do Santa Lucie, današnjeg slovenskog grada Most na Soči, gdje je bio tijekom svih 12 bitaka na Soči, no ne znamo je li u svakoj sudjelovao. Nakon njih, uputili su se u područje gdje je na koncu i poginuo. Godine 1918. bila je bitka na Monte Asaloni i njegova četa je tih posljednjih dana bila čak povučena s ratišta da odmore i tu je negdje poginuo. A sve to piše u navedenoj knjizi«.
Otkriće nekadašnjeg počivališta
Uz veoma vrijedne i korisne podatke iz navedene knjige, nadovezala se još jedna više nego sretna okolnost, zahvaljujući kojoj su Dubravka i Mijo na koncu otkrili mjesto na kojem je svojedobno Pajo Dulić bio sahranjen. Tako Mijo nastavlja priču:
»Naša kćer Jasna Galfi Stela udala se u Rijeku, a tetak od njezinog supruga je urednik lokalnog portala u Bossanu (Alesandro Tich) koji sa svojom obitelji živi u jednom malom mjestu u blizini ovog grada. Ove godine u lipnju smo bili kod kćerke i ispričali našoj priji kako bismo voljeli otići na to groblje i ona je nazvala svog šogora s kojim smo se dogovorili da odemo jedan dan. U međuvremenu je on organizirao neke sastanke. Na tom mjestu se nalazi restoran, u vlasništvu Renza Gavallia čija je to parcela i koji nas je tamo dočekao i ispričao što se točno desilo. Znači tamo jeste bilo veliko groblje, neposredno pored je bila jedna tvrđava koju je u tom periodu austrougarska vojska pretvorila u bolnicu, među ostalim i za prihvat ranjenika koji su u najvećem broju tamo i umrli. Tako je tamo formirano groblje gdje je sahranjeno preko 600 poginulih ratnika. Rat se završio, vremenom je groblje nestalo jer nije održavano, zatrpano je, otišlo u zaborav. Godine 1935. vršena je njegova ekshumacija i odatle je 57 pokojnika premješteno u mjesto Levico, a 251 u Trento. Nakon što je Renzo negdje 2020. kupio tu parcelu i krenuo s njenim uređivanjem, naišao je na nadgrobne ploče. Uz pomoć tamošnje općine organizirana je akcija, našli su 144 nadgrobna spomenika, taj dio je obnovljen i formirano je spomen-groblje koje je Renzo posvetio svom sinu Mateteu koji je stradao u prometnoj nesreći, a koje je službeno otvoreno 2022. godine uz nazočnost talijanskih i austrijskih dužnosnika. Na njemu su uglavnom imena ljudi koji potječu iz Austrije, Slovačke, iz dijela Tirola, znači nema mađarskih imena. Kažu da su mađarske vojnike premjestili na nekadruga groblja, a didino ime se svugdje spominje kao Dulics Pál i svi dokumenti su na mađarskom. Znači mi sa sigurnošću znamo da je Pajo tamo sahranjen i da su njegovi posmrtni ostaci bili tamo do te prve ekshumacije (posjedujemo dokumente tj. shemu groblja gdje stoji broj parcele s njegovim imenom i datumom kad je umro, što nam je ove godine nabavio Tibor Molnár preko svog suradnika iz Budimpešte, iz vojnih arhiva), a potom su negdje premješteni«.
Kako dalje navodi Mijo, tamo su se susreli i s dva člana (Fidezio Grego i Stefano Delucca) istraživačke skupine Custadi Della Memoria (Čuvari sjećanja), koji se bave istraživanjem događaja s tog područja vezanih za Prvi svjetski rat. Oni su im pokazali iste dokumente koje posjeduju Dubravka i Mijo i koje su imali iz istog izvora.
»Međutim, ne znaju gdje je Pajo premješten, ali su nam obećali da će i oni pokušati to saznati. A Alex je o ovoj priču napisao jednu veoma lijepu i opširnu priču za tamošnje lokalne novine«, kaže on.
Sljedeći korak, kako na koncu ističu Dubravka Dulić Galfi i njen suprug Mijo Galfi jeste istražiti po kom principu su vršene ekshumacije ‘30-ih godina prošlog stoljeća, odnosno zašto su neki ostali na tom groblju, a neki premješteni, a kako bi složili posljednju kockicu, najvažnije im je saznati gdje se nalaze posmrtni ostaci Paje Dulića.
I. Petrekanić Sič
Pajo Dulić (u sredini)
