Dugotrajni manjak oborina i nekoliko uzastopnih toplinskih valova spustili su vodostaje europskih rijeka na iznimno niske razine. Posljedice se više ne vide samo na poljima, smanjuje se proizvodnja električne energije, usporava riječni promet, rastu troškovi prijevoza, a sve je neizvjesnija i dostupnost vode za navodnjavanje
Suša koja je tijekom ljeta zahvatila velik dio Europe prerasla je iz meteorološkog problema u gospodarsku i energetsku krizu. Prema podacima Europskog opservatorija za sušu, sredinom srpnja stanje je bilo kritično u većem dijelu kontinenta, dok se suša dodatno pogoršala u pojasu od Francuske i južne Njemačke, preko Švicarske, Austrije, Češke i Slovačke, do Mađarske, Rumunjske i Srbije. Posebno zabrinjava činjenica da se ne radi o kratkom razdoblju bez kiše. U istočnoj Europi manjak oborina prenesen je još iz 2025. godine, dok je proljeće 2026. u većem dijelu kontinenta bilo sušnije od prosjeka. Prema Copernicusovoj službi za klimatske promjene, Austrija i Češka imale su najsuše proljeće otkako se u tim zemljama vode nacionalna mjerenja, odnosno od 1857. i 1961. godine.
Manjak kiše udružen s velikom vrućinom
Manje snijega tijekom zime i njegovo ranije topljenje mogu pridonijeti nižim ljetnim protocima, jer snježni pokrivač na Alpama i drugim planinama djeluje kao prirodna akumulacija iz koje se voda postupno oslobađa. Ipak, ovogodišnju krizu nije moguće objasniti samo manjkom snijega. Glavni uzroci su višemjesečni nedostatak oborina i iznimno visoke temperature. Što je zrak topliji, to je veće isparavanje vode iz tla, rijeka, jezera i biljaka. Zbog toga čak i područja koja nisu imala rekordno mali zbroj oborina mogu ući u ozbiljnu poljoprivrednu i hidrološku sušu. Jaki ljetni pljuskovi često ne donose trajno olakšanje jer se voda na isušenom i zbijenom tlu brzo slijeva, umjesto da polako prodire do podzemnih zaliha.
Analiza međunarodne skupine World Weather Attribution pokazuje kako su nestašica oborina i velika vrućina zajedno stvorile složenu krizu. Procijenjeno je da je suša tla kakva je zabilježena u istočnoj Europi zbog klimatskih promjena postala oko jedanaest puta vjerojatnija. Zagrijavanje ne mora u svim krajevima odmah donijeti manje kiše, ali ubrzava gubitak vode.
Nuklearne elektrane ostale bez vode za hlađenje
Nizak vodostaj Dunava posebno je pogodio energetiku u Mađarskoj, Rumunjskoj i Srbiji. Nuklearne elektrane trebaju velike količine vode za sigurno hlađenje postrojenja, a problem nije samo količina nego i temperatura vode. Ako je rijeka pretopla ili je protok preslab, elektrana mora smanjiti snagu ili obustaviti proizvodnju kako zagrijana voda vraćena u rijeku ne bi ugrozila ekosustav.
Mađarska nuklearna elektrana Paks, koja u uobičajenim okolnostima proizvodi više od 40 posto električne energije u zemlji, početkom kolovoza radila je s nešto više od desetine svoje snage. Prema Reutersu, 4. kolovoza posljednja aktivna turbina proizvodila je oko 240 megavata, dok je potpuni prekid rada privremeno izbjegnut nakon što je vodostaj Dunava porastao za svega centimetar i pol.
U rumunjskoj elektrani Cernavodă jedan je reaktor obustavljen, dok su vlasti poduzele izvanredne radove kako bi preusmjerile preostalu dunavsku vodu prema sustavu za hlađenje drugog reaktora. Slični problemi zabilježeni su i u Francuskoj, gdje su pojedine nuklearne elektrane morale smanjiti proizvodnju zbog toplih rijeka i niskih protoka.
Suša je istodobno pogodila hidroelektrane. Prema podacima koje je objavio Reuters, proizvodnja u Hidroelektrani Đerdap 1 pala je na oko 20 posto instalirane snage. Manjak vode otežao je i hlađenje termoelektrana u Kostolcu, zbog čega je morala biti smanjena njihova proizvodnja. Upravo kada zbog klimatizacije raste potrošnja električne energije, države su prisiljene nadoknađivati manjak skupim uvozom.
Teglenice plove s manje tereta
Nizak vodostaj otežao je i promet Dunavom i Rajnom, dvjema najvažnijim europskim riječnim prometnicama. Teglenice zbog manjeg gaza ne mogu biti potpuno natovarene, pa je za istu količinu žitarica, nafte, ugljena, kemikalija ili građevinskog materijala potrebno organizirati više plovidbi. Pojedine dunavske luke u Rumunjskoj postale su nedostupne teretnim brodovima, što otežava izvoz ovogodišnjeg uroda. Dio robe preusmjerava se na kamione i željeznicu, ali takav prijevoz je skuplji i dodatno opterećuje cestovnu mrežu. Količina tereta prevezena između luke Rotterdam i porječja Rajne početkom ljeta bila je približno deset posto manja od uobičajene.
Posljedice se već vide u poslovnim rezultatima. Austrijska energetska kompanija Verbund procijenila je da su joj nepovoljni hidrološki uvjeti u prvom polugodištu smanjili zaradu za oko 370 milijuna eura u odnosu na godinu s prosječnim protocima. Suša, dakle, ne usporava gospodarstvo samo kroz gubitke u poljoprivredi, nego i kroz skuplju energiju, prijevoz i industrijsku proizvodnju.
Voda u kanalima nije neograničena
Za Vojvodinu je posebno važno pitanje navodnjavanja iz Dunava, Tise i sustava kanala. Kanalska mreža može ublažiti posljedice suše, ali ne može stvoriti vodu koje u rijekama nema. Kada vodostaj glavnih rijeka padne, otežano je zahvaćanje i prepumpavanje vode u manje kanale, povećavaju se troškovi rada crpnih postaja, a voda se u plitkim kanalima brže zagrijava i gubi isparavanjem.
Istodobno raste broj poljoprivrednika koji žele navodnjavati, pa najveća potražnja nastaje upravo kada je vode najmanje. Pretjerano crpljenje podzemnih voda također nije trajno rješenje jer može sniziti njihovu razinu, ugroziti bunare i dodatno smanjiti dotok u rijeke i močvarna područja.
Zato navodnjavanje mora biti ciljano: sustavom kap po kap, noću ili rano ujutro, uz mjerenje vlage u tlu i izbor kultura koje odgovaraju raspoloživoj vodi. Samo povećavanje navodnjavanih površina, bez procjene koliko je vode dugoročno dostupno, može problem odgoditi, ali ga ne može riješiti.
Rješenje nije čekanje kiše
Nekoliko kišnih dana može popraviti stanje površinskog sloja tla, ali za obnovu rijeka, akumulacija i podzemnih voda potrebno je dulje razdoblje ravnomjernih oborina. Europa se zato mora prilagoditi učestalijim sušama, smanjiti gubitke iz vodovodne mreže, modernizirati navodnjavanje, koristiti pročišćene otpadne vode u poljoprivredi i industriji te razvijati zatvorene ili manje vodno zahtjevne sustave hlađenja elektrana.
Jednako je važno očuvati rijeke, šume, močvare i poplavne ravnice. Takva područja zadržavaju vodu kada je ima mnogo i postupno je oslobađaju tijekom sušnih razdoblja. Isušivanje močvara, betoniranje obala, zagađenje i pretjerano zahvaćanje vode uklanjaju upravo one prirodne zalihe koje bi trebale ublažavati ekstremne prilike.
Prema podacima Europske agencije za okoliš, oko trećine zahvaćene slatke vode u Europskoj uniji koristi se za hlađenje elektrana, gotovo trećina u poljoprivredi, petina u javnoj vodoopskrbi, a oko 14 posto u industriji. Stoga racionalno ponašanje kućanstava jest korisno, ali najveće uštede moraju doći iz energetike, poljoprivrede, industrije i obnove zastarjele infrastrukture.
Europska strategija otpornosti na nestašicu vode postavila je cilj povećati učinkovitost korištenja vode za najmanje deset posto do 2030. godine. Ovogodišnja suša pokazuje da voda više ne može biti promatrana kao neograničen resurs. Ona je istodobno hrana, energija, prometni put, industrijska sirovina i temelj očuvanja prirode, a kada je nema, usporava gotovo svaki dio gospodarstva.
Ivan Ušumović
