Laserska fizika imala je svoj vrhunac u nekadašnjoj Jugoslaviji do sredine ‘80-ih. Nakon toga bilo je sve manje novca za financiranje skupih istraživanja, pa je Pajo Vujković Cvijin otišao u Ameriku. Radio je 35 godina u oblasti laserske fizike. Iako je u mirovini, odlučio je ostati, a u Suboticu se vraća jednom godišnje

Pajo Vujković Cvijin rođeni je Subotičanin, ali ga je znanstvena karijera odvela u Ameriku, gdje i danas, nakon odlaska u mirovinu, i dalje živi i radi sa studentima, uz povremene dolaske u rodni grad. Rođen je u Subotici 1950. godine. Završio je Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić, kako kaže, onu kod pošte. Odrastao je u Ulici Braće Radića, a tamo mu je i danas subotička adresa. Školske dane pamti po lijepome, a kontakte s nekim školskim prijateljima i prijateljicama održava i danas.

»Obitelj s očeve strane nije bila brojna, ali sam zato imao dosta rodbine s mamine strane, to je obitelj Gencel. Mnogi su se raselili. Zanimljivo je da jedan od meni najbližih rođaka, brat od tetke, živi dva sata vožnje od Bostona, tako da sam s njim stalno u kontaktu«, priča Pajo. Gimnazija koja se sredinom prošlog stoljeća zvala Moša Pijade bila je, kako kaže, škola koja je pružala solidno, temeljito i široko znanje. Fiziku je odabrao tek pri kraju srednje škole, iako se natjecao iz matematike i fizike; sve ga je zanimalo i nije imao jasnu viziju što bi želio studirati.

»U četvrtom razredu, naravno, morao sam odabrati, i kako sam bio dobar iz fizike i matematike, razmišljao sam da to bude nešto u vezi s tim. Nije me privlačio profesorski rad pa sam upisao Elektrotehnički fakultet u Beogradu, Odsjek za nuklearnu fiziku, i mislio sam da ću biti nuklearni inženjer. Međutim, dok sam ja studirao u toj oblasti dogodile su se velike promjene i nuklearna energija više nije bila popularna. Gledao sam tada što bi me moglo zanimati i moram reći da sam, nekom srećom, pronašao profesora iz laserske fizike i to je bila prva godina da se taj predmet nudio kao izborni. Bio je to profesor dr. sc. Nikola Konjević, koji je danas akademik. Odmah sam se uključio i iz laserske fizike više nikada nisam izašao«, kaže Pajo.

Prof. R. M. Schotland, jedan od osnivaca tehnike spektroskopskog laserskog radara (LIDAR) (lijevo) i Pajo Vujković Cvijin (desno), Sveučilište Arizone, Tucson, 1987.

S fakulteta na institut

Nakon studija nije čekao posao, nego je odmah kao vanjski suradnik bio angažiran na svom fakultetu i zaposlen u Institutu za fiziku. Na tom institutu ostao je do odlaska u Ameriku 1985. godine. Bile su to godine kada se u državi odnos prema znanosti i financiranju znanstvenih istraživanja počeo mijenjati nagore.

»U vrijeme kada smo počinjali s laserskom tehnologijom tadašnja država financirala je istraživanja i mogli smo kupiti dobru opremu. Imali smo priliku gotovo uhvatiti korak sa svijetom. Već početkom osamdesetih situacija se počela mijenjati. Još sam odlazio na međunarodne konferencije, ali vidio sam da je mala vjerojatnost da ću se moći baviti eksperimentalnom znanošću, jer takva istraživanja ovise o financiranju, koje nije sigurno, i opremi koja je skupa. Bilo mi je teško prihvatiti da više ne možemo držati korak sa svjetskim dostignućima u toj oblasti, ali kako je naš institut bio priznat u svijetu, uspio sam otići na usavršavanje na Sveučilište u Tucsonu u Arizoni. Na tom sveučilištu radio je jedan od pionira primjene laserske spektroskopije za daljinsko istraživanje atmosfere«, priča američki fizičar.

Možda će jednostavnije biti ako kažemo da je područje njegova znanstvenog istraživanja laserska spektroskopija, odnosno primjena lasera koji mogu mijenjati valnu duljinu.

»U svakodnevnom životu to bi se moglo opisati kao mijenjanje boje. Recimo, plava boja ima jednu valnu duljinu, a crvena drugu. Ako laser može mijenjati boju, odnosno valnu duljinu, onda ga možete podesiti da radi na nekoj valnoj duljini na kojoj ima nešto zanimljivo. Na primjer, plin u atmosferi apsorbira više na toj valnoj duljini nego na nekoj drugoj. To se zove diferencijalna apsorpcija«, pokušava Pajo dati jednostavnije objašnjenje.

Kako kaže, u to vrijeme koristila se laserska spektroskopija za daljinsko istraživanje atmosfere Lidar – Light Detection and Ranging. Jedan takav Lidar u infracrvenom području koristio se za detektiranje zagađenja atmosfere na nekoliko kilometara udaljenosti.

»To je jedan primjer primijenjene laserske spektroskopije. Tadašnja Jugoslavija imala je takav laser, ali se on koristio samo u znanstvene svrhe. I tada je, a i sada, takva oprema skupa i uglavnom se koristi samo za znanstvena istraživanja i to takva istraživanja koja opravdavaju visoku cijenu instrumenta. Mi smo se nekada nadali da će na svakih nekoliko kilometara u urbanim sredinama biti jedan Lidar koji će mjeriti zagađenje, ali to se nije dogodilo upravo zbog cijene«, kaže Pajo.

Bavio se naš sugovornik i istraživanjem i nekih osjetljivijih metoda koje nisu na daljinu, kao što je fotoakustična spektroskopija.

»Radi tako što se pošalje laserski snop u jednu malu, zatvorenu ćeliju i kada se plin apsorbira, on proizvede zvučni val i taj zvučni val se detektira i zato je fotoakustična spektroskopija. Osjetljivost je na milijardu«.

I mogla bi se još nabrajati njegova znanstvena istraživanja, ali da ovaj tekst ipak bude zanimljiv i čitateljima koji nisu iz ove oblasti, ovdje ćemo stati.

Tečni laser s organskim bojama za spektroskopiju plinova unutar laserskog rezonatora (Sveučilište Arizone, Tucson, SAD)

Američka karijera

Odlazak u Ameriku bio je za njega ne samo promjena kontinenta već i načina pristupa financiranju znanstvenih istraživanja.

»Nacionalna zaklada za znanost najviše financira istraživanja, ali u to vrijeme imali smo i plaćena istraživanja za proizvođače poluvodnika za koje je jako važna čistoća plinova koje uvode u komore u kojima se odvijaju kemijske reakcije«, kaže naš sugovornik.

Poslije Arizone, radio je u start-up kompanijama, na Stanford Research Institute-u. I bile su to slične stvari – poluvodički laseri.

Na pitanje što bi izdvojio iz svog znanstvenog rada, Pajo kaže da su to spektralno podesivi laseri za znanstvenu i primijenjenu spektroskopiju, koji se baziraju na poluvodnicima.

»Naročito oni koji su u infracrvenom području gdje ima mnoštvo apsorpcijskih linija plinova koji su od interesa za primjenu, ali i znanost. Donedavno je bio priličan izazov napraviti podesiv laser koji radi u srednjem i dalekom infracrvenom području. Tijekom moje karijere to se unaprijedilo. Takvi laseri postali su dostupniji, materijali od kojih se prave laseri u toj oblasti ogroman su uspjeh u fizici. Ne mora se hladiti na temperature tekućeg dušika što smo mi nekada radili, radi na sobnoj temperaturi i radi u srednjem infracrvenom području. To je ogroman uspjeh u fizici i bio je na rubu Nobelove nagrade. Nismo bili ti koji su trebali dobiti nagradu, već oni koji su to primjenjivali i to mi je možda najviše što smo pogurali naprijed u tehnologiji lasera«, navodi naš sugovornik u množini jer se u znanosti uvijek govori »mi«, što podrazumijeva timski rad i preplitanje znanstvenika iz različitih oblasti.

»Još uvijek se igram sa svojim laserima«

U Americi je proveo 35 aktivnih znanstvenih godina. Onih životnih je 40. Za sve te godine nije razmišljao o povratku. U mirovini je, ali i dalje radi, kako kaže, još uvijek se igra sa svojim laserima.

»Surađujem sa sveučilištem u Bostonu. Ne smatram to poslom, već radim zato što to volim. Kada treba, pomažem i studentima, doktorandima, radim s njima«, kaže Vujković Cvijin.

No, to nije jedini razlog što je odlučio ostati u Americi. Kako kaže, tamo mu je lakše organizirati svakodnevni život.

»Ali volim doći. Svake godine sam u Subotici, provedem tu neko vrijeme, vidim se sa svojim prijateljima, rođacima. To mi je važna stvar u životu. Osim u Subotici budem i u Beogradu, gdje mi živi kći«, kaže Vujković Cvijin.

Ovaj razgovor napravili smo tijekom Pajinog nedavnog boravka u Subotici. U našu redakciju došao je nakon obilaska HKC-a Bunjevačko kolo, gdje je nekada svirao u tamburaškom sastavu Lazara Malagurskog. Ali tambura je ostala tek gimnazijska ljubav.

Osim kćeri ima i sina Ivana, profesora molekularne biologije, uspješnog znanstvenika, koji također živi u Americi.

Z. V.

Kvantno-kaskadni laser s digitalnim elektronskim podešavanjem valne duljine (SSI, SAD)

»Kratko sam se, na godinu dana, 1986. godine vratio u Jugoslaviju i tada smo napravili ‘primarni jugoslavenski standard duljine’. Postoje međunarodni standardi koji su u Parizu, ali svaka država mora imati svoj primarni standard. Za duljinu je standard u to vrijeme bio jedan laser, specifične valne duljine. Taj laser smo mi napravili na Institutu za fiziku, za potrebe tadašnjeg Saveznog zavoda za mjere i dragocjene metale. Ponovno sam otišao, ali sam ostavio ‘primarni jugoslavenski standard duljine’ za zemlju koja više ne postoji. Zlatno doba laserske fizike u Beogradu je davno prošlo. Naša grupa znanstvenika razišla se po svijetu.«