Uvijek naglašavam kako manjinska prava ne bi smjela biti taoci bilateralnih odnosa. Prava nacionalnih manjina pripadaju području temeljnih ljudskih prava i njihovo ostvarivanje mora biti neovisno o dnevnoj politici
U ovotjednom intervjuu razgovarali smo prof. dr. sc Vandom Babić Galić, posebnom savjetnicom ministra vajskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
► Rođeni ste u Kotoru, odrasli i školovali se u Splitu, najveći dio akademske karijere proveli ste u Zadru. Koji od tih prostora doživljavate kao zavičaj, a koji kao dom?
Tivćanka sam rođena u Kotoru i Boka kotorska je moj zavičaj u najdubljem značenju te riječi. To nije samo mjesto rođenja nego prostor koji me odredio obiteljskim naslijeđem, kulturom, jezikom i osjećajem pripadnosti. Boka je stoljećima bila prostor susreta civilizacija, ali i prostor iznimno bogate hrvatske kulturne baštine koja je dala velikane književnosti, pomorstva, umjetnosti i duhovnosti. Taj me prostor oblikovao i kao čovjeka i kao znanstvenicu. Split je grad u kojem sam odrasla, školovala se i sazrijevala. Ondje sam razvila svijest o širini hrvatskog kulturnog prostora, a Zadar je obilježio i konačno definirao moj profesionalni život. Više od trideset godina rada na Sveučilištu u Zadru omogućilo mi je da se razvijam kao profesorica, znanstvenica i mentorica. Svaki od tih gradova ostavio je dubok trag u mom životu. Zapravo, ne osjećam potrebu birati između njih. Boka je moj zavičaj, Hrvatska moj dom, a Split i Zadar gradovi koji su me oblikovali i koji su duboko utisnuti u moj krvotok. Upravo mi je to iskustvo života između različitih prostora pomoglo razumjeti koliko su identitet, pripadnost i kulturna baština slojeviti pojmovi. To je ujedno i razlog zbog kojega se cijeli moj znanstveni rad, na ovaj ili onaj način, vraća pitanju hrvatskoga identiteta izvan današnjih državnih granica.
► Boka kotorska predmet je Vaših znanstvenih istraživanja i osobna preokupacija. Je li bilo prirodno da upravo njezina hrvatska baština obilježi Vaš profesionalni put?
Mislim da je to bio sasvim prirodan put. Kada odrastate u obitelji koja njeguje svijest o vlastitim korijenima, vrlo rano shvatite koliko je važno istraživati, zapisivati i čuvati ono što su stvarale prethodne generacije. Hrvatska kulturna baština Boke kotorske desetljećima nije zauzimala mjesto koje joj objektivno pripada u hrvatskoj historiografiji i kulturnoj povijesti. A riječ je o prostoru koji je dao izniman doprinos hrvatskoj književnosti, pomorskoj tradiciji, likovnoj umjetnosti, glazbi i sakralnoj baštini. Zbog toga sam osjećala znanstvenu, ali i osobnu odgovornost istraživati upravo taj prostor. Moj rad nije motiviran nostalgijom, nego sviješću da ono što nije istraženo i zapisano, s vremenom postaje podložno zaboravu ili različitim interpretacijama. Danas hrvatsku baštinu Boke promatram i u europskom kontekstu. Ona nije važna samo za hrvatsku nacionalnu povijest nego i za europsku kulturnu baštinu Mediterana. Zato njezino očuvanje nije pitanje prošlosti nego budućnosti.
► Nakon više od tri desetljeća sveučilišne karijere prešli ste u Institut za istraživanje migracija, a danas ste i posebna savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana. Što Vas je potaknulo na taj prijelaz?
Ne bih rekla da sam napustila akademsku zajednicu. Prije bih rekla da sam znanstvena istraživanja pokušala približiti stvarnom životu i javnim politikama. Institut za istraživanje migracija omogućio mi je interdisciplinarni pristup pitanjima hrvatskih zajednica izvan Republike Hrvatske. Danas identitet, migracije i manjinske zajednice više nije moguće promatrati samo kroz povijest ili filologiju. Potrebno je povezati demografiju, sociologiju, politologiju, međunarodne odnose i kulturnu antropologiju. Mjesto posebne savjetnice ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana posebno cijenim i zahvalna sam ministru što mogu sudjelovati i graditi sustav koji posebnu brigu vodi o hrvatskom iseljeništvu i manjini. Hrvatska danas vodi znatno aktivniju politiku prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske nego prije desetak ili dvadeset godina. Smatram da znanstvenici imaju odgovornost ponuditi argumente, istraživanja i prijedloge koji mogu pomoći donošenju kvalitetnijih odluka. Naravno, pritom je važno sačuvati akademsku neovisnost. Znanost mora ostati utemeljena na činjenicama, a politika na odgovornom odlučivanju. Upravo u tom dijalogu vidim najveću vrijednost.
► Kako usklađujete tri uloge – znanstvenice, pripadnice hrvatske zajednice podrijetlom iz Boke i savjetnice hrvatskog ministra? Je li ih uvijek moguće jasno razdvojiti?
One se međusobno prožimaju, ali ih nastojim jasno razlikovati. Kao znanstvenica uvijek polazim od istraživanja, provjerljivih podataka i argumentirane analize. Kao osoba koja potječe iz Boke razumijem emocije, iskustva i izazove manjinskih zajednica, ali upravo zato moram biti još opreznija kako osobno iskustvo ne bih zamijenila znanstvenim zaključcima.
Mjesto posebne savjetnice ministra Grlića Radmana podrazumijeva odgovornost prema interesima Republike Hrvatske, ali i prema europskim vrijednostima zaštite ljudskih i manjinskih prava. Mislim da je upravo povezivanje tih iskustava moja najveća prednost. Manjinske politike ne mogu se graditi samo na političkim procjenama niti isključivo na akademskim teorijama. Potrebno je povezati znanje, iskustvo i potrebe ljudi na terenu.
► Tijekom posljednjih nekoliko godina u više ste navrata susretali predstavnike Hrvata u Srbiji. Što se, prema Vašem mišljenju, u položaju Hrvata u Srbiji vidljivo poboljšalo, a u kojim područjima još nema dovoljno napretka?
Hrvatska zajednica u Republici Srbiji danas je institucionalno znatno snažnija nego prije desetak ili petnaest godina. To je rezultat zajedničkog rada same zajednice, institucija Republike Hrvatske i dijaloga sa srbijanskim institucijama. Posebno mjesto u tome ima Hrvatsko nacionalno vijeće, koje je posljednjih godina dodatno osnažilo svoj rad u području obrazovanja, kulture, službene uporabe hrvatskog jezika i pisma te informiranja. HNV je danas mnogo više od predstavničkog tijela, ono je nositelj strateškog razvoja zajednice i institucija koja povezuje brojne hrvatske udruge, škole, medije i kulturne ustanove. Važnu ulogu u tom procesu ima predsjednica HNV-a Jasna Vojnić, koja je uspjela povezati potrebe hrvatske zajednice sa snažnijom institucionalnom potporom Republike Hrvatske. Naravno, ne smijemo zanemariti činjenicu da najveći izazovi danas više nisu samo institucionalni nego prije svega demografski. Broj pripadnika hrvatske zajednice smanjuje se zbog iseljavanja, starenja stanovništva i dugotrajne asimilacije. To su procesi koji nisu karakteristični samo za Hrvate u Srbiji nego i za brojne manjinske zajednice diljem Europe.
Posebnu pozornost zato treba posvetiti mladima. Ako želimo da hrvatska zajednica ostane vitalna, moramo ulagati u obrazovanje na hrvatskom jeziku, kulturne sadržaje, mogućnosti zapošljavanja i razvoj sredina u kojima Hrvati tradicionalno žive. Identitet se ne čuva samo zakonima nego svakodnevnim životom. Upravo zato smatram da su institucije poput Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, hrvatskih obrazovnih ustanova, medija i brojnih kulturnih društava nezamjenjive. One predstavljaju živu infrastrukturu zajednice. Njihov uspjeh ne mjeri se samo brojem projekata nego činjenicom da omogućuju ljudima da hrvatski identitet žive prirodno, slobodno i dostojanstveno.
► Potpora Republike Hrvatske hrvatskim institucijama i udrugama u Srbiji posljednjih je godina povećana. Kako osigurati da ona ne ostane pretežito projektna, nego da omogući dugoročno i stabilno djelovanje zajednice?
To je jedno od ključnih pitanja za budućnost svake manjinske zajednice. Projekti su važni jer pokreću razvoj, omogućuju nove sadržaje i otvaraju prostor za inovacije. Međutim, nijedna zajednica ne može svoju budućnost graditi isključivo na projektnom financiranju.
Ono što hrvatskoj zajednici u Srbiji treba jest dugoročna institucionalna stabilnost. To znači osigurati kontinuitet rada obrazovnih ustanova, medija, kulturnih institucija, izdavačke djelatnosti i stručnih kadrova koji će nositi njihov razvoj. Kada institucije nisu opterećene pitanjem vlastitoga opstanka iz godine u godinu, tada mogu planski razvijati programe, ulagati u mlade i graditi kvalitetne sadržaje. U tom smislu posljednjih godina napravljen je važan iskorak. Vlada Republike Hrvatske pokazala je da razumije kako očuvanje hrvatskih manjinskih zajednica nije samo pitanje financiranja pojedinih manifestacija nego ulaganja u trajne institucije. Projekti poput Hrvatskog doma – Matice, mreže »Sedam malih matica«, ulaganja u vrtiće, škole, studentske programe, medije i kulturne prostore upravo su primjer takvoga pristupa. Posebno važnim smatram činjenicu da se ti projekti planiraju u suradnji sa samom zajednicom. Hrvatsko nacionalno vijeće pokazalo je kako manjinska samouprava može biti ozbiljan partner državnim institucijama Republike Hrvatske u definiranju razvojnih prioriteta. Upravo takav partnerski model smatram jednim od najvećih postignuća posljednjih godina. Naravno, odgovornost nije samo na Republici Hrvatskoj. Srbija također ima obvezu osigurati punu provedbu prava koja proizlaze iz njezina zakonodavstva i međunarodnih konvencija. Manjinska prava nisu izraz političke dobre volje nego standard svakog demokratskog društva. Voljela bih da sljedeći korak bude donošenje dugoročne strategije razvoja hrvatske zajednice u Srbiji za deset ili petnaest godina. Takav dokument morao bi nastati zajedničkim radom zajednice, znanstvenika i državnih institucija kako bi se odgovorilo na najveće izazove – demografiju, obrazovanje, gospodarski razvoj i očuvanje identiteta.
► Koliko neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije utječu na svakodnevni položaj hrvatske manjine? Može li napredak u manjinskim pravima istodobno pomoći popravljanju odnosa dviju država?
Nažalost, manjinske zajednice često prve osjete posljedice pogoršanja političkih odnosa između država. Kada su odnosi stabilni, lakše je razvijati gospodarsku, kulturnu i obrazovnu suradnju. Kada nastupe političke napetosti, manjine se nerijetko nađu u vrlo osjetljivom položaju, premda same nisu uzrok tih problema. Zato uvijek naglašavam kako manjinska prava ne bi smjela biti taoci bilateralnih odnosa. Prava nacionalnih manjina pripadaju području temeljnih ljudskih prava i njihovo ostvarivanje mora biti neovisno o dnevnoj politici.
Istodobno, vjerujem da upravo manjinske zajednice mogu biti jedan od najvažnijih mostova suradnje između država. Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj svojim svakodnevnim životom pokazuju da su dijalog, međusobno poštovanje i očuvanje različitosti moguće vrijednosti.
Napredak u ostvarivanju manjinskih prava pridonosi izgradnji međusobnog povjerenja. To nije samo pitanje međunarodnih obveza nego i pokazatelj demokratske zrelosti svakoga društva.
► Vodite projekt »Mapiranje hrvatske nacionalne manjine u europskim državama«. Što to mapiranje konkretno obuhvaća i kakve rezultate očekujete?
Projekt je nastao iz potrebe da hrvatske manjinske zajednice prvi put sagledamo cjelovito, interdisciplinarno i usporedivo. Mapiranje ne znači samo utvrditi broj pripadnika neke zajednice. Ono obuhvaća demografske procese, migracije, obrazovanje, uporabu hrvatskoga jezika, djelovanje kulturnih i vjerskih institucija, političku zastupljenost, identitet, književnu i kulturnu baštinu te odnos prema matičnoj državi. Jednako su važni razgovori s ljudima. Brojke nam mogu pokazati koliko neka zajednica ima članova, ali ne mogu objasniti kako ljudi doživljavaju vlastiti identitet, zašto se mladi iseljavaju ili na koji način vide svoju budućnost. Naš cilj nije napisati još jednu znanstvenu monografiju. Želimo stvoriti bazu znanja koja će pomoći državnim institucijama Republike Hrvatske, ali i samim manjinskim zajednicama u donošenju razvojnih odluka. U tom smislu posebno me veseli što rezultati istraživanja već sada izazivaju zanimanje institucija koje oblikuju javne politike. To potvrđuje da znanost može biti konkretna pomoć društvu.
► Projekt se dosad usredotočio na Hrvate u Mađarskoj i Crnoj Gori. Planira li se sustavno istraživanje hrvatske zajednice u Srbiji i što bi ono trebalo obuhvatiti?
Svakako. Hrvatska zajednica u Srbiji jedna je od najvažnijih autohtonih hrvatskih zajednica i zaslužuje jednako sustavan istraživački pristup. Pri tome nije dovoljno analizirati samo demografske podatke. Potrebno je razumjeti regionalne posebnosti Bačke, Srijema i Banata, istražiti obrazovne prilike, položaj hrvatskoga jezika, kulturni život, djelovanje institucija, migracijske procese i odnos mladih prema vlastitom identitetu. Posebno važnim smatram istraživanje među mladima. Hoće li ostati živjeti u svojim sredinama? Kako doživljavaju hrvatski identitet? Koliko im znače hrvatske škole, mediji, kulturne ustanove ili mogućnost studiranja u Hrvatskoj? Takva istraživanja trebala bi biti temelj budućih razvojnih politika. Ako želimo očuvati zajednicu, moramo najprije razumjeti njezine stvarne potrebe.
Upravo zato smatram da iskustvo Hrvatskog nacionalnog vijeća može biti dragocjeno i za znanstvenike. HNV svakodnevno radi s ljudima, prepoznaje njihove potrebe i može pomoći da istraživanja odgovore na pitanja koja su zajednici doista važna.
► Koliko Hrvatska danas poznaje svoje manjinske zajednice, ne samo kroz brojke nego i njihove unutarnje razlike, potrebe, institucije i probleme?
Rekla bih da ih danas poznaje znatno bolje nego prije dvadesetak godina, ali još uvijek nedovoljno. Posljednjih godina vidljiv je snažniji interes hrvatskih institucija za položaj Hrvata izvan Republike Hrvatske. Tome su pridonijeli Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, znanstvene ustanove, ali i same manjinske zajednice koje su postale mnogo aktivnije u predstavljanju vlastitih potreba.
Međutim, još uvijek često govorimo o ukupnim brojkama, a manje o razlikama unutar pojedinih zajednica. Nisu isti izazovi Hrvata u Austriji, Rumunjskoj, Srbiji, Mađarskoj ili Crnoj Gori. Jednako tako, ni unutar Srbije iskustvo bunjevačkih Hrvata u Bačkoj nije isto kao iskustvo Hrvata u Srijemu ili Beogradu. Upravo zato suvremena manjinska politika mora biti prilagođena svakoj zajednici. Ne postoje univerzalna rješenja. Mislim da je hrvatska zajednica u Srbiji dobar primjer kako zajednica može sama prepoznati svoje razvojne prioritete i zajedno s Republikom Hrvatskom graditi institucije koje će biti održive. Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, tjednik Hrvatska riječ, obrazovne ustanove i brojne udruge pokazali su koliko je važna povezanost zajednice i matične države.
Na kraju, uvijek naglašavam da hrvatske manjine nisu samo pitanje zaštite nacionalnog identiteta. One predstavljaju mostove između država, nositelje zajedničke europske kulturne baštine i važan dio suvremenoga hrvatskog identiteta. Ulaganje u njih nije samo ulaganje u prošlost nego prije svega u budućnost.
► Mogu li se rezultati znanstvenih istraživanja pretvoriti u konkretne mjere državne politike?
To bi, po mom mišljenju, trebao biti krajnji cilj društveno-humanističkih istraživanja. Znanost ne postoji sama radi sebe. Njezina je zadaća objasniti procese, upozoriti na probleme i ponuditi argumente na temelju kojih se mogu oblikovati kvalitetnije javne politike.
Kada govorimo o hrvatskim manjinskim zajednicama, posebno je važno da odluke ne donosimo na temelju dojmova ili povremenih političkih okolnosti. Potrebni su nam pouzdani podaci o demografskim trendovima, obrazovanju, uporabi hrvatskog jezika, migracijama, kulturnom životu, gospodarskim prilikama i očekivanjima samih pripadnika zajednice.
Upravo zato projekt »Mapiranje hrvatske nacionalne manjine u europskim državama« ima vrlo konkretnu svrhu. Želimo stvoriti znanstveno utemeljenu bazu podataka koja će pomoći državnim institucijama Republike Hrvatske u planiranju dugoročnih politika prema Hrvatima izvan domovine. Već danas vidimo kako se rezultati istraživanja mogu povezati s konkretnim mjerama. Primjer hrvatske zajednice u Srbiji pokazuje da kvalitetna suradnja znanstvenika, Hrvatskog nacionalnog vijeća, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske može rezultirati vrlo konkretnim projektima. Kada se javne politike temelje na stvarnim potrebama zajednice, njihov učinak je dugoročniji i održiviji.
► Što danas najviše ugrožava hrvatske manjinske zajednice – uskraćivanje prava ili tihi procesi poput asimilacije, iseljavanja, starenja stanovništva i slabljenja uporabe hrvatskog jezika?
Danas su najveći izazovi često manje vidljivi od političkih prijepora, ali dugoročno mogu biti mnogo ozbiljniji. Naravno da je svako ograničavanje manjinskih prava neprihvatljivo i da se na njega mora jasno reagirati. Međutim, najveća prijetnja mnogim hrvatskim zajednicama danas su demografski procesi. Iseljavanje mladih, negativni prirodni prirast, starenje stanovništva, mješoviti brakovi, urbanizacija i postupno slabljenje uporabe hrvatskoga jezika stvaraju procese koji djeluju polako, ali vrlo snažno. Identitet se ne gubi preko noći. On nestaje onda kada ga više nema tko živjeti. Zato je presudno ulagati u obitelj, obrazovanje, kulturu i mlade. Škola, vrtić, kulturno društvo, folklor, tamburaški orkestar, knjižnica ili mediji nisu samo ustanove. Oni su mjesta na kojima se identitet svakodnevno prenosi. Upravo zato iznimno važnim smatram ulaganja Republike Hrvatske u obrazovnu i kulturnu infrastrukturu hrvatske zajednice u Srbiji. Takva ulaganja nisu samo financijska pomoć nego ulaganje u budućnost hrvatskoga identiteta.
► Prije nekoliko godina upozorili ste na »nijemo brisanje identiteta bokeljskih Hrvata«. Stoji li ta ocjena i danas?
Nažalost, mislim da je taj izraz i danas aktualan, premda ga ne bih koristila kako bih širila pesimizam, nego kako bih upozorila na procese koji traju desetljećima. Bokeljski Hrvati danas su brojčano mala zajednica, ali njihova kulturna baština višestruko nadilazi njihov broj. Stoljećima su stvarali književnost, umjetnost, pomorsku tradiciju i sakralnu baštinu koja pripada hrvatskoj i europskoj kulturnoj povijesti. No identitet se ne briše administrativnom odlukom. On nestaje postupno, prekidom prijenosa jezika, iseljavanjem mladih, slabljenjem kulturnoga života i gubitkom osjećaja pripadnosti kao i pritiscima, brisanjem hrvatske baštine, imena, povijesti. No, postoje i pozitivni pomaci. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore uz potporu Republike Hrvatske posljednjih je godina učinilo puno kako bi hrvatska zajednica ostala vidljiva i aktivna.
► Postoje li iskustva Hrvata iz Boke koja bi mogla biti korisna Hrvatima u Vojvodini, osobito u kontekstu bunjevačkog pitanja?
Svaka manjinska zajednica ima svoju posebnu povijest i bilo bi pogrešno tražiti jednostavne usporedbe. Međutim, postoji jedno iskustvo koje je zajedničko svim hrvatskim zajednicama – važnost očuvanja vlastitoga kulturnog pamćenja. Ono što nije istraženo, zapisano i objavljeno s vremenom postaje podložno različitim interpretacijama. Upravo zato znanstveni rad, izdavaštvo, arhivi i kulturne ustanove imaju iznimno važnu ulogu. Kada je riječ o bunjevačkom pitanju, uvijek polazim od prava svakoga pojedinca na slobodno nacionalno izjašnjavanje. Istodobno, povijesna i kulturna istraživanja vrlo jasno potvrđuju duboku ukorijenjenost bunjevačkih Hrvata u hrvatskom nacionalnom i kulturnom prostoru. Upravo zato smatram da znanost treba ostati temelj svakoga ozbiljnog razgovora o identitetu.
► Koliko položaj hrvatske manjine treba biti dio hrvatskih razgovora s državama kandidatkinjama za članstvo u Europskoj uniji?
Zaštita hrvatskih manjinskih zajednica ne smije se promatrati kao bilateralni politički zahtjev nego kao sastavni dio europskih vrijednosti. Hrvatska ima pravo očekivati da se standardi koje sama primjenjuje prema svojim nacionalnim manjinama poštuju i kada je riječ o hrvatskim zajednicama u drugim državama. Pri tome je važno izbjeći da manjine postanu predmet političkih prijepora. Njihova prava nisu instrument pritiska nego pokazatelj demokratske zrelosti države kandidatkinje. Uvjerena sam da upravo dosljedna zaštita manjina pridonosi izgradnji međusobnog povjerenja i stabilnosti u jugoistočnoj Europi.
► Hrvatsko nacionalno vijeće posljednjih je godina pokrenulo niz razvojnih i infrastrukturnih projekata uz snažnu potporu Vlade Republike Hrvatske. Koliko takav model suradnje može dugoročno promijeniti položaj hrvatske zajednice u Srbiji?
Mislim da je upravo sinergija zajednice, matične države i institucija države u kojoj manjina živi preduvjet svakog dugoročnog uspjeha. Hrvatska zajednica u Srbiji posljednjih je godina pokazala kako je moguće prijeći iz faze očuvanja postojećega u fazu sustavnoga razvoja.
Hrvatsko nacionalno vijeće danas ima ključnu ulogu u ostvarivanju prava hrvatske zajednice u području obrazovanja, kulture, službene uporabe hrvatskoga jezika i informiranja. Ono nije samo predstavničko tijelo nego institucija koja promišlja budućnost zajednice. U tom procesu važnu ulogu ima predsjednica HNV-a Jasna Vojnić. Svojim je djelovanjem uspjela povezati hrvatske institucije u Srbiji s institucijama Republike Hrvatske, ali i otvoriti prostor za intenzivniji dijalog sa srbijanskim institucijama i europskim partnerima. Kao zastupnica u Hrvatskom saboru dodatno je pridonijela tome da pitanja Hrvata u Srbiji budu trajno prisutna u hrvatskom političkom prostoru. Jednako je važna kontinuirana potpora Vlade Republike Hrvatske. Projekti poput Hrvatskog doma – Matice, mreže »Sedam malih matica«, ulaganja u vrtiće, škole, kulturne ustanove, medije i programe obrazovanja stvaraju pretpostavke za dugoročnu održivost zajednice. Takva infrastruktura nije sama sebi svrha. Ona postaje mjesto susreta, obrazovanja, kulturnoga stvaralaštva i prijenosa identiteta na mlađe naraštaje.
No zgrade same po sebi neće sačuvati zajednicu. Najveći izazov i dalje ostaju ljudi, posebno mladi. Ako uspijemo stvoriti uvjete u kojima će mladi Hrvati u Srbiji vidjeti svoju budućnost, tada će i institucije koje danas gradimo dobiti svoj puni smisao. Zato vjerujem modelu koji se posljednjih godina razvija u sinergiji hrvatske manjinske zajednice i Republike Hrvatske. On pokazuje da se dugoročni razvoj ne temelji samo na financijskoj pomoći, nego na međusobnom povjerenju, odgovornosti i zajedničkoj viziji budućnosti. Čuvati hrvatske manjinske zajednice ne znači čuvati ostatke prošlosti. To znači ulagati u ljude koji i danas stvaraju hrvatsku kulturu, govore hrvatskim jezikom i predstavljaju most između Hrvatske i Europe.
