Ruma je status slobodnog trgovišta dobila poveljom carice Marije Terezije 20. srpnja 1747. godine. Povelja je izdana na zahtjev vlastelina baruna Marka Aleksandra Pejačevića, čime je naselje steklo pravo na održavanje nedjeljnih pijaca i godišnjih vašara, što je ubrzalo njegov ekonomski i urbani razvoj. Ovaj povijesni preokret transformirao je dotadašnje malo selo u prosperitetno središte. Početkom 1749. godine zaključen je ugovor između vlastelina i stanovnika (tzv. slobodnica), čime su Rumljani dobili građanska prava i administrativnu samoupravu. Dozvoljeni vašari privukli su trgovce i zanatlije, što je omogućilo gradu da postane jedan od najznačajnijih privrednih centara u Srijemu.
Barun Marko Pejačević, koji je u to vrijeme obavljao funkciju velikog župana u Vukovaru i tamo imao svoje sjedište, rijetko je dolazio u Rumu, samo u inspekciju. Tijekom ljeta radio je na statutu općine. 
Za Rumu su prvobitno bili predviđeni samo njemački kolonisti, kojima je kasnije trebalo da se pridruže Mađari iz Ugarske. Statut od 16 točaka bio je već završen kada je počela katastrofa s groznicom koja se pojavila među Nijemcima. Aklimatizacija Nijemaca bila je stoga upitna, budući da su navikli na hladniju i zdraviju klimu. Zbog toga su privremeno obustavljena grupna doseljavanja iz južne Njemačke. U proleće 1749. dozvoljeno je i Slavenima (Srbima i Hrvatima) da se nasele.
U kasnu jesen 1748. vlastelinstvo je završilo sve pripreme za otvaranje trgovišta. Građevinski radovi na općinskoj kući (magistratu) bili su gotovi, a unutrašnjost opremljena. Osnivačka skupština sazvana je za Novu godinu 1749. godine, a na njoj su mogli sudjelovati i Srbi iz »Stare Rume«.
Barun Marko Pejačević osobno se obratio prisutnima riječima:
»Nisam privukao svoje nove podanike ovamo da bih iskoristio njihovu radnu snagu, već želim da im dam priliku da se uspješno razvijaju kao slobodni seljaci. Svatko treba, po mogućnosti, da posjeduje vlastitu kuću kojoj će biti dodano pet jutara oranice, tako da svakom podaniku, bez obzira na zanimanje, pripadne komad vlastite zemlje«.
Dalje navodi da za potrebe naselja ustupa pustare Jelence, Begovinu i Širovac. Barun je naglasio da neće zahtijevati obvezni besplatni rad, već će sav rad za vlastelinstvo plaćati u gotovini prema uobičajenoj dnevnici. Poklonio je općini i tzv. devetinu – porez na plodove. Pejačević je općini Ruma prepustio značajne prihode koji su inače pripadali vlastelinu: pravo točenja pića i godišnji zakup mesare, kao i prihode od dva godišnja vašara, koje je poklonio zajednici. 
Općini je predana sudska nadležnost, osim u najtežim kriminalnim slučajevima. Općinsko vijeće sastavljeno je od 12 građana koje zajednica sama bira između sebe. Izbor suca tekao je tako što su građani imenovali četiri kandidata, od kojih vlastelinstvo potvrđuje jednog, koga zatim narod bira. 
Građani su dobili velike slobode, ali su imali i dužnosti: godišnji porez od četiri guldena po domaćinstvu (oni bez kuće plaćali su jedan gulden); doprinos za vlastelinsku kuhinju; održavanje crkve, škole i mostova vlastitim zapregama. Grof je tražio da svo preostalo radno vrijeme, koje im nije potrebno za vlastite poslove, stave na raspolaganje vlastelinstvu uz adekvatnu isplatu, kako bi se »srijemska zemlja pretvorila u plodne oranice«.
Grb općine sadrži dvostruki križ s inicijalima I-H-S-E-O-R, što na latinskom znači: »U ovom znaku neka napreduje zajednica Ruma«. Pejačević je postavio i stroga moralna pravila: građanin koji podbunjuje narod ili se nemoralno ponaša, bit će osuđen, isključen iz zajednice i protjeran iz trgovišta. Naglasio je važnost sloge između različitih nacija koje naseljavaju Rumu.
Nakon jednoglasnog prihvaćanja statuta, povelja je potpisana. Sastavljena je na četiri jezika: latinskom, njemačkom, mađarskom i srpskom. Za prvog suca jednoglasno je izabran pivar Ulrih Rup. Općinsko vijeće su u početku činili isključivo Nijemci. Građansko pravo se stjecalo polaganjem zakletve vjernosti pred Vijećem i vlastelinskim službenikom.
Nije teško usporediti način organiziranja života u zajednici nekada i sada, samo je teško reći koliko se od sredine 18. stoljeća uznapredovalo u tome.
M. M.