Često, a u posljednjih godinu i pol dana gotovo svakodnevno, od predstavika vlasti možemo čuti da je svaki skup na kom se čuju kritike na njihov račun a ne hvalospjevi zapravo politički motiviran. Politički aktivisti tako su preko noći postali i proizvođači mlijeka nezadovoljni stanjem u poljoprivredi, i srednjoškolci solidarni sa svojim profesorima koji trpe samovolju ravnatelja, i građani koji bi da spriječe betonizacije parkova, i odvjetnici i suci koji ukazuju na donošenje zakona koji su u suprotnosti s Ustavom, a o studentima i njihovim »nalogodavcima« (naravno sa Zapada) mogla bi se napisati i cijela jedna knjiga samo da autor dobije malo više vremena, inspiracije ili dokaza za to. Sve u svemu, pred svako opravdano nezadovoljstvo građana bilo kojim povodom predstavnici vlasti postavljaju štit u vidu politike, sugerirajući javnosti kako je riječ o najprljavijoj aktivnosti kojom se prosvjednici služe zarad ostvarenja osnovnog cilja: »rušenja države«, a zapravo njih s vlasti.
Sudeći po izjavama koje daju (»Stanje s mlijekom kod nas je bolje negoli u Europskoj uniji«, ministar poljoprivrede Dragan Glamočić; »Kod nas su mirovine bolje negoli u Norveškoj«, predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić), ne bi bilo čudno da uopće nisu čuli za Aristotela, a kamoli za njegovu tvrdnju da je čovjek »zoon politikon«, odnosno političko, tj. društveno biće koje je po svojoj naravi predodređno za život u zajednici, a onda i za promišljanje i reagiranje na situaciju u istoj. Ako se složimo da je kir Aristotel bio u pravu kada je ovako nešto izustio, onda ćemo se složiti i s tim da su i svi nabrojani i nenabrojani primjeri u svojoj biti politički jer su nastali kao reakcija na negativne poremećaje u zajednici u kojoj žive.
Druga je, međutim, stvar kada se opći pojam politike suzi na razinu jedne stranke kao što to imamo u nedavnom primjeru Predškolske ustanove Naša radost. Zahvaljujući dnevniku Nova – a ne, recimo nekom lokalnom mediju (jer oni o tome ništa ne znaju ili ne smiju zucnuti) – javnost u Srbiji imala je priliku pročitati tekst u kom dio zaposlenih ovog kolektiva tvrdi da su progonjeni jer ne podržavaju Srpsku naprednu stranku (SNS).
»Uprava Naše radosti godinama gaji praksu podjele zaposlenih na podobne i nepodobne, odnosno na one koji podržavaju SNS, odlaze na mitinge, skupove u Ćacilend... i one koji to ne čine. Pred početak svake nove školske godine odgojitelji lojalisti dobijaju mogućnost birati objekt u kom žele raditi od rujna, a vrlo često se radi o veoma mladim ljudima, s minimalnim iskustvom, dok se ‘nepodobni’ kažnjavaju i sklanjaju sa svojih dugogodišnjih radnih mjesta«, navodi se u pismu dijela zaposlenih koje su poslali redakciji.
Zbog toga su koncem prošle godine zaposleni osnovali sindikat Ujedinjeni kog – piše u Novoj – direktor ignorira; njihovom predsjedniku zabranjuje ulaz u upravnu zgradu, a članovi sindikata se redom, jedan po jedan, uklanjaju tako što im se otkazuju ugovori o radu. Iza svega toga, tvrde zaposleni, stoji tehnički direktor PU Naša radost Veljko Vojnić, koji je, kao što je poznato, i šef vijećničke grupe SNS-a u Skupštini grada, a koji se, kako stoji u tekstu objavljenom u broju od 21. i 22. veljače, nije javljao na redakcijske pozive kako bi demantirao (ili potvdio) navode za koje ga dio zaposlenih optužuje.
Na sreću, postoje i društvene mreže na koje ljudi stavljaju sve i svašta, pa tako među zilijardama »priloga« (u koje je u posljednje vrijeme uveliko prste umiješala i umjetna inteligencija) postoji i onaj gdje se vidi kako koncem prošle godine zaposleni u PU Naša radost ulaze u autobus, a ispred stoji... tko? Pa Veljko Vojnić. Da ne gubimo vrijeme prepričavanjem zvučnog sadržaja snimke, možemo samo reći kako nije riječ o izletu ili ekskurziji. Bar ne onom klasičnom, koji je i dio godišnjeg plana i programa.
Umjesto toga, postavimo nekoliko retoričkih pitanja. Recimo ono: nije li stranačka aktivnost zakonski strogo zabranjena unutar odgojno-obrazovnih ustanova ili je pak donijeta uredba da se to ne odnosi na SNS? Ili pak ovo: čemu li takvi odgojitelji, koji i u radno vrijeme odlaze na skupove SNS-a, uče djecu koja su im povjerena? Pa onda otkud sredstva za takvo što: jesu li to novci Veljka Vojnića koji iz ljubavi prema SNS-u ne štedi ni vlastiti budžet ili je putovanje s istim motivima platio svatko iz svoga džepa? I još: zašto ga nitko od pravosudnih tijela ne goni po službenoj dužnosti zbog zlouporabe položaja i upražnjavanja stranačke ljubavi u ustanovi čiji su »objekti« rada djeca?
I konačno, da se vratimo na sâm početak teksta: tko tima i takvima daje tapiju na bavljenje politikom tamo gdje joj nije mjesto, a da istovremeno za to optužuju građane od kojih veliki broj nije član niti jedne političke stranke?
Z. R.