Arhiv tekstova

Premda je jasno da je otvoreno angažiranje Ministarstva na jednoj strani u političkom sukobu među Bunjevcima-nehrvatima bio samo način da se politička struja koja nije uspjela dobiti dovoljnu većinu u samome BNS-u ponovno vrati na vlast, elementarna logika – kako u privremeno tijelo koje upravlja BNS-om mogu biti imenovane osobe koje su prije toga dale neopozive ostavke na članstvo u istom tom BNS-u – vjerojatno nikoga ne zanima, već se postavlja pitanje, što su time vlasti htjele?

Od pojave političkog projekta podvajanja hrvatskoga identiteta na sjeveru Bačke kroz stvaranje zasebne bunjevačke nacije koncem 1980-ih godina, jedna od temeljnih značajki u njezinome pokretanju i ostvarenju jest uloga državnih vlasti: one ga politički i materijalno potiču i daju mu punu stručnu potporu (lingvističku, pravno-političku, prosvjetnu i sl.), bez koje pripadnici, nazovimo ih tako, kulturne i političke elite bunjevačko-nehrvatske opcije ne bi mogli niti pokrenuti niti provoditi ovaj projekt.

Potvrdilo se to i u nedavnim događajima kada se u višemjesečni spor među političkim predstavnicima Bunjevaca koji niječu pripadnost hrvatskoj naciji, prije dva tjedna ponovno umiješalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, kada je svojim rješenjem od 18. siječnja 2010. raspustilo »Bunjevački nacionalni savet« (BNS) i imenovalo privremeno tijelo koje će njime upravljati, čim je završen jedan politički sukob, u kojem je po tko zna koji put službeni Beograd otvoreno podržao političke predstavnike Bunjevaca nehrvata, u ovom slučaju jednu od političkih struja unutar te političke opcije.

 

Pomoć jednoj političkoj struji

 

Dok se s pravnotehničke točke gledišta može braniti prijašnje angažiranje Ministarstva kada je 2. studenoga 2009. godine donijelo rješenje kojim je ukinulo desetak odluka BNS-a, među kojima su one o smjeni ravnatelja NIU Bunjevački informativni centar i imenovanju članova Izvršnoga odbora BNS-a, koje je BNS donio na sjednici 19. rujna 2009. budući da na njoj nije bilo kvoruma za rad (10 od 21 vijećnika), dotle se posljednje upletanje protivi ne samo pravnoj već i zdravorazumskoj logici: u privremeno tijelo upravljanja BNS-om postavljeno je pet članova BNS-a (Andrija Peić Tukuljac, Đuro Bošnjak, Đurđica Skenderović, Mijo Mandić i Ivan Vojnić Kortmiš), od kojih je većina srpnja 2009. dala ostavke na članstvo u BNS-u!?

Premda je jasno da je otvoreno angažiranje Ministarstva na jednoj strani u tome sukobu bio samo način da se politička struja koja nije uspjela dobiti dovoljnu većinu u samome BNS-u ponovno vrati na vlast, elementarna logika – kako netko može biti postavljen da upravlja tijelom iz kojeg je prije toga svojevoljno izašao – vjerojatno nikoga puno ne zanima, već bi se prije moglo postaviti pitanje, što su vlasti time htjele?

Još od konca 1980-ih godina veći dio pripadnika Bunjevaca koji niječu hrvatstvo, a prije svega njihovo vodstvo, politički je bio uz čvrstorukaše beogradske političke scene: najprije je to bio Miloševićev SPS, kome se 1990-ih pridružuju SRS i JUL, a nakon stanke za vrijeme vlade DOS-a od listopada 2000. do konca 2003., kada je politički projekt bunjevačke nacije bio »na ledu« zbog savezništva sa svrgnutim Miloševićevim režimom, puni »revival« projekta dolazi za vrijeme dviju koalicijskih vlada Vojislava Koštunice okupljenih oko njegova DSS-a. 

Radikalno antihrvatstvo

 

Međutim, izborna pobjeda koalicije koju je predvodio DS 2008. godine dovela je do izvjesnih turbulencija u odnosu političkih predstavnika Bunjevaca koji niječu hrvatstvo i službenih vlasti, jer se pojedini predstavnici Bunjevaca-nehrvata počinju okretati prema DS-u, istina mnogo više iz pragmatičnih osobnih motiva, a manje iz političkih uvjerenja. U tom kontekstu, čini se da razlog otvorenog upletanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava, koje po stranačkom ključu pripada DS-u, treba tražiti u sljedećem: srpske elite koje vode projekt stvaranja »bunjevačke nacije« radi ostvarenja ovoga cilja opredijelile su se za DS, koji će, poštovanjem liberalnih zakonskih načela o pravu na slobodno nacionalnomanjinsko izjašnjavanje i organiziranje, nastaviti ovaj projekt, što, s druge strane, odgovara i samome DS-u koji će time pridobiti dio dojučerašnjih glasača drugih stranaka!

Kako je u tome bît čitave priče oko upletanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava u rad BNS-a, sve to neće imati nikakve praktične posljedice na odnose s Bunjevcima koji se drže pripadnicima hrvatske nacije, koji djeluju u okviru Hrvatskog nacionalnog vijeća. Riječ je, dakle, samo o tome da su tvrdolinijaši među Bunjevcima-nehrvatima zamijenjeni umjerenijim političkim predstavnicima, što na sam projekt stvaranja bunjevačke nacije neće utjecati – u njegovoj osnovi i dalje će ostati radikalno antihrvatstvo, na kojoj će se normirati bunjevački jezik koji nitko ne govori, prosvjetne vlasti poticat će školski predmet bunjevački govor uz istodobno ograničavanje nastave na hrvatskome itd. Drugim riječima, parafrazirajući pruskoga vojnog teoretičara poljskoga podrijetla Karla von Clausewitza – radi se tek o nastavku iste politike drugim ljudima!

Slaven Bačić